Andras Huszar i Zoltan Aldott: Milijardu razloga za osmjeh / Foto Darko JELINEK
Odgovor na pitanje zašto Ina sve dosad nije mogla biti zlatna koka, očito, mogli bi dati Ivo Sanader i članovi njegove vlade
Samo u prva tri mjeseca ove godine Ina se pretvorila u zlatnu koku koja je ostvarila dobit jednaku onoj u cijeloj prošloj godini
Samo u prva tri mjeseca ove godine Ina se pretvorila u zlatnu koku koja je ostvarila dobit jednaku onoj u cijeloj prošloj godini. Pod pretpostavkom da će Ina tako nastaviti, do kraja godine dobit će se učetverostručiti, što bi bio nezapamćeno dobar financijski rezultat. Naime, još 2009. godine Ina je imala gotovo 400 milijuna gubitka, a godinu 2008. završila je u minusu od gotovo milijardu kuna.
Taj nagli preokret u poslovanju Ine poklopio se s razdobljem u kojem su predstavnici MOL-a u toj kompaniji preuzeli upravljačka prava – koja im je prije dvije godine dala u ruke Sanaderova vlada, izmijenjenim dioničarskim ugovorom.
Promatrač bi lako mogao zaključiti da je nekoć najvećoj hrvatskoj kompaniji – koju je proteklih godina pretrčao Agrokor – svanulo čim joj se promijenio gospodar. Istina, mnogi se s time neće složiti i navest će mnogo stvari koje su MOL-u zasigurno pomogle u postizanju rekordne dobiti.
Jedna od njih svakako je skuplja nafta na svjetskom tržištu. No, cijena nafte nije dosegnula povijesnih 150 dolara po barelu, kao prije tri godine. U ono doba Ina s bivšom upravom na čelu nije polučila rekordnu dobit, nego je pala u minus. Povoljna je okolnost za današnju upravu to što cijene derivata na crpkama sada nitko ne ograničava. Međutim, novoj upravi ne može se osporiti dobro upravljanje kompanijom. Njezin se poslovni uspjeh ne može pripisati samo vanjskim okolnostima.
Građani dobro znaju da su hrvatska javna poduzeća prečesto bila puna rupa iz kojih je novac curio na razne strane, u stranačke i privatne džepove.
Sve ovisi o upravljačima, njihovim motivima, znanju i savjesti
Primjerice, kad je Hrvatski autoklub početkom 2000. godine, nakon izborne pobjede Račanove koalicije, promijenio upravu, automatski je došao u golemi plus. Već u prvoj godini HAK je počeo plivati u novcu, pa je njime uspio sagraditi lijepu zgradu – sjedište u južnom dijelu Zagreba. Promatrači su rekli: Vjerojatno je prestalo curiti.
Slično se dogodilo i s dvadesetak hrvatskih javnih poduzeća nakon promjene vlasti 2000. godine. Mnogi su gunđali protiv Slavka Linića, koji je u tadašnjoj vladi bio najodgovorniji za javna poduzeća, ali ona su pod njegovom palicom najednom, za samo godinu dana, došla na zelenu granu, a umjesto golemog zajedničkog gubitka ostvarila su dobit.
To što Ina pod mađarskom upravom naglo poboljšava poslovanje, ne znači da su Hrvati loši gospodari, ili da je državno vlasništvo uvijek gore od privatnoga, pa zato sve treba prodati. Sve ovisi o upravljačima, njihovim motivima, znanju i savjesti. U Hrvatskoj je izvedena privatizacija državnog vlasništva, ali mnoštvo privatnika bili su tako loši gospodari da je zemlja danas zamalo ostala bez industrijskih poduzeća. Nakon ekonomske krize u svijetu, mnoge banke, pak, došle su u vlasništvo država koje su prisiljene cijelo gospodarstvo spašavati od financijskih vratolomija koje su izvodili njihovi privatni vlasnici.
Odgovor na pitanje zašto Ina sve dosad nije mogla biti zlatna koka, očito, mogli bi dati Ivo Sanader i članovi njegove vlade. Dovoljno je u medijima čitati informacije o tome kako je Sanaderova vlada predala MOL-u upravljačka prava u Ini, iako Mađari nemaju većinsko vlasništvo. O tome se i danas vodi istraga, jer se sumnja da je pojedincima iz Vlade prilikom potpisivanja novog ugovora s MOL-om bilo najvažnije da potajno, uz pomoć mađarske strane, osiguraju kredit za privatne potrebe kojim će pokušati preuzeti vlasništvo nad Podravkom. Za sve to nisu nam krivi Mađari.
