Ostavka talijanskog premijera Marija Montija nije pogodila samo susjednu zemlju. Ona je još jedno upozorenje Hrvatskoj i ostalim europskim državama da njihove vlade mogu naprasno prekinuti mandat ako nisu kadre odgovoriti na krizu. 

   U posljednje dvije godine naprasno je prekinut mandat svake druge vlade u Europi, prema studiji Deutche Bank, objavljenoj u studenome. One su morale odstupiti uglavnom zbog pogoršanja ekonomskog stanja u svojim zemljama. Većina njih provodila je politiku kresanja po receptu iz Bruxellesa, kojem je glavna autorica njemačka kancelarka Angela Merkel. 

  Tragedija premijera Montija je u tome što je u Italiji svojedobno slovio kao jedan od najvećih zagovornika ulaska zemlje u eurozonu. Na kraju je ispalo da je euro doveo Italiju do drastičnog gubitka konkurentnosti prema Njemačkoj. Italija danas nema u rukama liru, da bi je devalvirala, pa je Monti – kao tehnokratski povjerenik Bruxellesa u Rimu – morao provoditi internu devalvaciju, kroz proračunsko kresanje i smanjivanje troškova talijanske proizvodnje. No, ta je politika doživjela neuspjeh, pa je Monti izgubio potporu u parlamentu. 

   Paradoksalno jest da se posrtanje dogodilo Italiji, koja za razliku od Grčke, Portugala ili Španjolske spada u jedno od najjačih, izvozno orijentiranih ekonomija u svijetu. Ima golemi vanjski dug, ali je održiv uz pretpostavku blagog rasta BDP-a. No, politika kresanja ove je godine izbacila talijansku ekonomiju iz ravnoteže. Očekuje se pad BDP-a za oko dva posto, potrošnje za pet, a industrijske proizvodnje za šest posto. 

  Glavni protivnik Montijeve politike, Silvio Berlusconi, već vodi izbornu kampanju i prijeti da će Italija otići iz eurozone ako Nijemci ne pristanu na jačanje uloge Europske središnje banke, koja bi trebala pomoći u smanjivanju talijanskih kamata i u vraćanju konkurentnosti gospodarstva. 

   To ima veze i s Hrvatskom, jer Banski dvori ne pristupaju krizi bitno drukčije od Montija, a središnja banka odbija pomoći gospodarstvu, kao da ne postoji. Kako je kriza izuzetno teška i duboka, jedna od najvećih u posljednjem stoljeću, ona od političara traži nove, nekonvencionalne mjere te povećanu ulogu središnjih banaka. Toga nema, pa sve ostaje na Vladi – na mjerama rezanja proračuna i strukturnim reformama. 

   Ali iskustvo EU iz proteklih nekoliko godina potvrđuje da te mjere, same za sebe, ne daju rezultate. Njihovi se učinci mogu osjetiti tek u srednjem ili dugom roku, što znači u mandatu iduće hrvatske vlade – ali ni to nije zajamčeno. Kratkoročno, pak, takve mjere izazivaju pad gospodarstva i skok nezaposlenosti. S obzirom na tako slabu perspektivu, sadašnja Vlada dobro će proći ako mandat izdrži do kraja. Može je »spasiti« samo neinventivna oporba, ako ni ona ne potraži izlaz iz začaranoga kruga.