Istina je, međutim, da porez ne bi pogodio građane koji imaju kuću (stan) i vikendicu. Pogodio bi samo građane s više od dvije stambene jedinice. Prema podacima iz lanjskog popisa stanovništva, u Hrvatskoj se samo 334 tisuće stambenih jedinica, ili 15 posto od njihova ukupnog broja (2,22 milijuna) ne koristi za stalno stanovanje, već isključivo za odmor ili za gospodarsku aktivnost. Moguće je kako je broj praznih stanova znatno veći. Naime, u Hrvatskoj ima 1,92 milijuna stanova i kuća za »stalno stanovanje«, a broj kućanstava je osjetno manji – 1,56 milijuna. 

  U svakom slučaju, golema većina kućanstava raspolaže samo s jednom stambenom jedinicom. To znači da će porez pogoditi tanku manjinu. No, ta manjina ipak je u javnosti nadglasala većinu, što nije čudno, jer protiv socijaldemokratskog »nenarodnog« poreza ustaju i brojni saborski zastupnici, neovisno o tome jesu li iz HDZ-a, Lesarovih laburista, ili iz vladajućeg HNS-a. 

   Kritičari čak tvrde da će »siromašni« građani biti prisiljeni iznajmljivati svoje vikendice i kuće, ili ih prodavati po nižoj cijeni, kako bi se rasteretili novog poreza. Jadikuju da će pasti cijena stanova i nekretnina, koje će navodno pokupovati bogataši i stranci. To je moguće, ako imućni ocijene da im se to isplati, jer su cijene stanova u španjolskim ljetovalištima danas niže nego u hrvatskima, a u Berlinu je lakše doći do jeftinijeg stana nego u Zagrebu. 

  Međutim, u toj demagogiji uopće se ne čuje glas hrvatskih mladih obitelji koje nemaju stan. Zašto kritičari poreza ne žele vidjeti da će mladi ljudi uz niže cijene stanova lakše doći do krova nad glavom, a plaćat će i niže najamnine? Kosoričina i Milanovićeva vlada u protekle dvije godine izdvojile su na desetke milijuna kuna iz proračuna za subvencioniranje kamata na stambene kredite, kako bi potaknule mlade obitelji na kupnju papreno skupih stanova. Umjesto da potiču pojeftinjenje stanova, hrvatske vlade novcem svih poreznih obveznika stimuliraju banke i građevinare da održavaju previsoke cijene i još ih u tome neizravno subvencioniraju. Nije li to besmisleno? Nije li očito da protivnike poreza na nekretnine treba tražiti među bankama, građevinarima i imućnim građanima? 

   U povijesti se mnogo puta događalo da manjina, ako je dobro organizirana i glasna, toliko zagluši javnost da se promatračima učini kao da sluša mišljenje cijelog naroda. Pokojni premijer Račan žalio se kako mediji u Hrvatskoj često ne odražavaju hrvatsku stvarnost. U slučaju poreza na nekretnine, ta je primjedba zasigurno na mjestu. No, pravi je problem u tome što se porezu na nekretnine protivi i velik dio Sabora. Uz oporbu, porezu se sve više protivi i SDP-ov glavni koalicijski partner HNS, čime manjina u Hrvatskoj polako dobiva saborsku većinu