Kao najmasovniji kritičari »novog nameta« pokazali su se tzv. obični građani koji uz stan imaju »malu vikendicu« te se boje da će porez dodatno poljuljati standard srednjega sloja. Najglasniji su oni koji se taj namet najmanje tiče i koji će u svom džepu osjetiti najmanju, ili nikakvu štetu. No, pravi protivnici novog poreza, koje bi on trebao najviše pogoditi, ostali su skriveni od javnosti. Riječ je o bogatim pojedincima, te o financijskom sektoru – bankama, osiguravateljima i poduzećima kojima se posao temelji na nekretninama. Oni su proteklo desetljeće izvlačili najveću dobit, a izvlače je i danas, dok proizvodnja i radna mjesta u Hrvatskoj propadaju. 

    Najprije, prašinu ne treba podizati dok se ne vidi tekst zakona i na koga se porez točno odnosi. Sve što se zasad zna jesu Linićeva objašnjenja da će ga platiti građani i poduzeća, na imovinu »koja se ne koristi«. Jedno je, međutim, izvjesno. Porez na imovinu ne bi smio imati samo funkciju punjenja proračuna, nego i smanjenje socijalnih razlika. Na prvome mjestu, međutim, morao bi poticati gospodarsku aktivnost i zapošljavanje. 

    Osnovni je cilj Vlade, naime, smanjiti troškove hrvatske proizvodnje kako bi bila konkurentnija. Istim tim putem idu i vlade u članicama EU. Na jednoj strani smanjuju porezno opterećenje poduzeća, odnosno radnika i poduzetnika. Na drugoj strani, porezni teret prebacuju na leđa svih potrošača, putem povećanja PDV-a. No, viši PDV poskupljuje proizvode, što dodatno smanjuje potrošnju i usporava gospodarstvo. Stoga je logično da Vlada, ako zapošljavanje u Hrvatskoj želi učiniti jeftinijim, izgubljene proračunske prihode nadoknađuje u zaboravljenom porezu na imovinu. 

    Kad se SAD borio protiv krize u tridesetim godinama 20. stoljeća, porez na imovinu činio je gotovo dvije trećine prihoda države, a danas samo šestinu. U Hrvatskoj, pak, taj porez gotovo i ne postoji. Klasični ekonomisti tražili su pojačano oporezivanje zemljoposjednika, rentijera i bankara, kako bi proizvodnji ostalo više novca. To je logičan put i danas, jer opet je kriza. Budući da poreza na imovinu nije bilo, većina u Hrvatskoj i Europi, na čelu s bankarima, godinama se usredotočila na ulaganja u stanove i nekretnine, kojima su cijene nerealno skočile. Nema sumnje da bi uvođenje poreza na nekretnine pomoglo padu njihovih cijena, pridonijelo ekonomskom aktiviranju nekretnina i preusmjeravanju kapitala u proizvodnju i zapošljavanje ljudi. 

    Porez na nekretnine, dakle, pomogao bi da troškovi rada i zapošljavanja u Hrvatskoj padnu bezbolnije nego sada. Proizvodnju treba učiniti isplativijom, kako bi se poduzetnici borili za zapošljavanje ljudi, a ne za zemljišta na kojima proizvodni pogoni leže. Svoj potrošeni model ekonomskog razvoja – koji se temeljio na zaduživanju i napumpanom rastu sektora nekretnina – Hrvatska će teško promijeniti ako jedna od mjera ne bude i porez na nekretnine, kako god se on zvao.