Sukob između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka zbog mogućnosti odgode ulaska Hrvatske u EU bio je potpuno promašen. Oštre riječi koje su razmijenili predsjednik Vlade i prvi čovjek oporbe nemaju puno veze s hrvatskom zbiljom, a ni s europskom. Oni su se željeli pred javnošću dokazati tko je od njih veći i djelotvorniji pristaša ulaska Hrvatske u EU. Nevolja je, međutim, što ta polemika Uniju ne zanima, a ne podudara se ni s brigama koje muče hrvatske građane. 

   Kritike koje je Hrvatska dobila od njemačkih zastupnika ne govore toliko o nespremnosti naše države za EU, koliko o rastućoj nespremnosti njemačke javnosti i Unije za primanje novih članica. Hrvatska je dobila najteže uvjete za učlanjenje u povijesti Unije, a zemljama koje stoje u redu iza nje moglo bi biti i teže. Političari u EU misle da najprije trebaju riješiti krizu u eurozoni i Uniji, učiniti ih djelotvornijim, pa tek onda razmišljati o širenju na nove države koje će dodatno opteteriti europski proračun. Karamarko i Milanović, pak, ostavili su dojam kako vodeći ljudi Hrvatske i dalje vjeruju da će EU riješiti sve naše probleme. 

    No, zbilja pokazuje da u EU ne teče med i mlijeko, nego da narod tamo masovno protestira. Nekoć se razlika između bogatijih i siromašnijih članica EU smanjivala, a nakon krize iz 2008. godine jaz među njima opet se produbljuje, jer Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Italiji i drugima padaju BDP, plaće i mirovine, a raste im nezaposlenost. Hrvatska očekuje obilan priljev iz europskih fondova, iako se može dogoditi da EU pritegne slavine, pa da Hrvatska u zajednički proračun uplaćuje više novca nego što ga može povlačiti. Nakon desetak godina usmjeravanja nacionalne energije prema učlanjivanju države u EU, može se dogoditi da Unija, kad uđemo u nju, ne bude ono što smo očekivali. 

    Stoga je za pohvalu kad je premijer Milanović u toj polemici jučer okrenuo ploču. Upozorio je da se Unija mijenja i da će Hrvatska morati povesti opsežnu raspravu o tome želi li promijenjenu EU. Unija bi, kako sada stoje stvari, trebala postati i fiskalna, a ne samo monetarna. Poprimat će, možda, elemente federacije. Hrvatska će se morati de facto odreći ne samo centralne banke i monetarne politike, nego će se Vladi i Saboru ograničiti odlučivanje o državnom proračunu. 

    Naravno, Milanović nije pozvao na poništavanje hrvatskog referendumskog opredjeljenja za EU, nego je neizravno dao do znanja kako Hrvatska mora stvarati alternativnu strategiju. Uostalom, i članice Unije tragaju za vlastitom strategijom i izlaskom iz krize, pri čemu neki traže zaustavljanje širenja i promjenu ustroja EU. Bilo je vrijeme da se hrvatski politički vrh probudi i prestane nekritički zaklinjati u EU, a guverner u euro. Hrvatskoj nije u interesu da ostane izvan EU, ali vodstvo mora biti svjesno da Unija neće hraniti hrvatski narod kad jednom bude u njezinu sastavu, neće otvarati radna mjesta ni promijeniti model ekonomskog razvoja koji je Hrvatsku doveo u krizu. Taj posao morat će obavljati hrvatske vlasti uz pomoć državnih poluga koje su im sada na raspolaganju, a kojih bi se, možda, trebale odreći.