Vrlo je vjerojatno da će se prosvjedi zaposlenih u javnim službama, kakvi su ovog tjedna počeli u Zagrebu, omasoviti i postati hrvatska svakodnevica. Plaće u privatnom i javnom sektoru, nastavit će realno padati i idućih godina. Vlada polako upada u klopku proračunske štednje koja nema kraja i ne budi nadu u skori oporavak gospodarstva.

  Banski dvori našli su se, zbog politike štednje, pred začaranim krugom deflacije i gospodarskog nazadovanja, kao i ostale članice eurozone. To je slikovito pokazalo ovotjedno upozorenje ministra financija Slavka Linića da Vlada iduće godine mora dodatno smanjiti proračunske troškove za dvije milijarde kuna, jer će za taj iznos porasti kamate za otplatu dugova. Pritom, plaće iz proračuna smanjit će se još za 600 milijuna kuna, a materijalni troškovi barem za milijardu.

  Ali taj Vladin izračun polazi od pretpostavke da će iduće godine hrvatski BDP porasti 1,8 posto. Što će biti ako se plan izjalovi i ako gospodarski rast bude upola niži – kako predviđaju MMF, HNB i ostali analitičari – pogotovo ako se recesija nastavi? Vlada će morati rezati znatno više. Tako će se opet smanjiti primanja stanovništva i javna potrošnja, što će dodatno rezati i gospodarsku aktivnost.

  Hrvatska je u četiri godine krize izgubila više od 10 posto BDP-a i svako deseto radno mjesto. Sada joj prijeti novo ekonomsko nazadovanje zbog politike štednje po uzoru na članice eurozone. Linić može biti najbolji ministar financija u hrvatskoj povijesti, ali Vladina politika štednje imat će štetne posljedice ako se bude provodila izolirano. Linića mora pratiti rast investicija i BDP-a, za što je ponajprije zadužen prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Njihov zajednički napor, međutim, neće dati brzog učinka ako im se u koordiniranoj akciji ne pridruži guverner HNB-a Boris Vujčić. Naime, najbrže učinke na pokretanje gospodarske aktivnosti može imati labavija monetarna politika. Na pozitivan učinak velikih investicija treba čekati godinama, jer se one dugo pripremaju i izvode. No, na pozitivne učinke same proračunske štednje, kakva se izvodi u Hrvatskoj i eurozoni, treba čekati najduže – nekih desetak godina. Tako kažu iskustva iz povijesti, na koje se ovih dana poziva i MMF.

  Primjerice, Velikoj Britaniji trebalo je 15 godina da bi sanirala katastrofalne posljedice politike štednje koju je provodila između dva svjetska rata. Svoju je funtu čvrsto vezala uz zlato, kao što je hrvatska kuna danas vezana uz euro. Uz restriktivnu monetarnu politiku i visoke kamate od 7 posto, vlada u Londonu je izvodila proračunska kresanja da bi smanjila javni dug. Britanija je tek 1934. dosegnula BDP kakav je imala 1918. godine, a javni dug, usprkos kresanjima, nije se smanjio. Jasno je zašto Britancima danas ne pada na pamet da oponašaju eurozonu i odreknu se svoje valute i monetarne politike.

  Godine mršavih krava nisu ostale iza nas, nego tek dolaze. Pitanje je koliko patnji, snižavanja plaća i koliko otpuštanja trebaju doživjeti hrvatski građani da bi Vlada shvatila kako se s krizom ne može boriti samo putem proračunske štednje – da Linić ne može djelovati bez Čačića i Vujčića.