Pametni vlastodršci oduvijek znaju da je najvažnije ljudima osigurati zaposlenje kako bi mogli zarađivati te izdržavati sebe i svoje obitelji. Boje se beposlenih ljudi koji lutaju ulicama, jer su svjesni da se i vlast može početi valjati ulicom, što su potvrdili prošlogodišnji prevrati u Tunisu, Libiji i Egiptu.

Takve budućnosti ovih se dana pobojala i Svjetska banka koja smatra da bi u idućih osam godina diljem svijeta trebalo zaposliti najmanje 600 milijuna ljudi, ponajprije mladih, kako bi mogli voditi konstruktivan život, umjesto da pribjegavaju nasilju.

Međutim, šokantno je ono što je Svjetska banka ponudila Hrvatskoj i ostalim zemljama u široj regiji kao lijek protiv rastuće nezaposlenosti koja prijeti političkoj stabilnosti država. Predlaže isto što i MMF: fleksibilnije tržište rada. 

Poznato je da ta fleksibilizacija u doba krize može dovesti samo do pojačanog otpuštanja i veće nezaposlenosti. Tako će se vlasnicima poduzeća smanjivati troškovi. No, nije sigurno da će poduzeća zbog toga imati više novca i ulagati ga u proizvodnju i nova radna mjesta, kako to očekuje Svjetska banka. Investicije u svim zemljama padaju i sve se više zatvaraju u nacionalne granice. Banke se razdužuju i ne žele kreditirati poduzeća, jer im je to rizično. Tako je i u Hrvatskoj došlo do kreditnoga sloma. 

   Budući da te okolnosti dobro poznaju MMF i Svjetska banka, pitanje je zašto vrte istu pokvarenu ploču koja u ovom trenutku samo dolijeva ulje na vatru socijalne neizvjesnosti u Hrvatskoj i regiji. 

Njihovim dužnosnicima glavni je cilj, očito, promicanje interesa kapitala. Ljudi su im sporedna briga, jer za njihovu sudbinu zadužene su samo nacionalne države i njihove vlade, izabrane na izborima. Svjetska banka i MMF očito misle da bi vlade, usprkos ekonomskoj krizi, trebale ostati produžena ruka kapitala koji već dugo zagovara slobodno tržište.

Međutim, kapitalu je to slobodno tržište postalo jako rizično, osobito bankama koje i dalje ubiru goleme profite, pa bi im države sada trebale nastaviti smanjivati rizik i jačati prijateljsku atmosferu za ulaganja. Taj bi rizik s kapitala trebalo prebacivati na zaposlene.

Prebacivanje rizika na ljude i njihove obitelji, smanjivanje njihovih primanja i jačanje njihove nesigurnosti, prema logici iz tih dviju institucija, najbolji je put da se kapital privoli na ulaganja u proizvodnju, umjesto u burzovne špekulacije. 

   Kraj takvih intelektualnih dosega dužnosnika iz MMF-a i Svjetske banke, ljudi zaista imaju razloga pribojavati se budućnosti.