Ali pazinskom Purisu, koji je istodobno pokrenuo stečaj, ti planovi zasigurno neće pomoći. Neće pomoći, do daljnjega, ni drugim poduzećima, jer i europski socijalisti, kao i sve dosadašnje hrvatske vlade, godinama izbjegavaju govoriti o glavnim razlozima za propadanje industrije i izvoza, koji su u Hrvatskoj dijelom specifični. Dovoljno je pročitati što kaže pazinska tvrtka. 

    Purisu je voda došla do grla zato što sav raspoloživi novac – koji bi trebao ulagati u sirovine, u tov purana i pilića – mora davati za otplatu skupih kredita Hypo banci, koja ima hipoteku nad imovinom tvrtke. Banka ne želi reprogramirati Purisove dugove, a nitko mu drugi u državi ne može pomoći.   Žalosno je što i predstavnici Svjetske banke, političari i Udruga poslodavaca rado zaobilaze glavne uzroke propadanja hrvatskih poduzeća. Većina u zboru ponavlja fraze da Hrvatska treba privući ulaganja, pa će se navodno sve popraviti. Istina, industrija može ojačati ako se stvaraju kvalitetni i konkurentni proizvodi, ako se potiču inovacije, uklanjaju prepreke ulaganjima i ako se proračunski stimuliraju kvalitetni projekti. 

    Međutim, to nije dovoljno. Glavni problem hrvatskih proizvođača su nedostupni i preskupi bankovni krediti. I Puris bi lakše preživio da je dobivao kredite s niskim kamatama. Ovako, mnoštvo hrvatskih poduzeća velik dio godine radi isključivo za banke. Drugi razlog je tečajna politika HNB-a u posljednjih 18 godina. Hrvatski izvoznici neprekidno su morali smanjivati troškove proizvodnje radi povećanja konkurentnosti u svijetu, ali sve te napore poništavala im je tečajna politika HNB-a, jer je kuna neprekidno realno aprecirala prema njemačkoj marki i euru. Što proizvođačima ne pokvari tečajna politika, to iz njih isišu banke. Zato je Hrvatska, uostalom, preplavljena konkurentnijom i jeftinijom uvoznom robom. Proizvodnja se zatvara, a neprekidno se otvaraju strani trgovački centri, kojima nikakve administrativne prepreke ne smetaju. 

    Iluzija je očekivati da će Vlada s takvim privatnim bankama oživjeti industriju i izvoz. To neće moći učiniti ni s HNB-om koji tečajnom politikom podupire uvoz strane robe, a ne trudi se da svojim mjerama osigura jeftine kredite domaćoj industriji i poljoprivredi. Ne treba se uzdati ni u europske deklaracije o oživljavanju industrije. Znak pozitivne promjene dogodit će se tek onda kad Vlada, predsjednik države i saborski zastupnici, vladajući i oporbeni, prekinu s nekritičkim hvalospjevima politici HNB-a – kad se Vlada i vodstvo HNB-a, zajedno sa stručnjacima, okupe kako bi vidjeli što Hrvatska može sama promijeniti i napraviti za vlastito dobro. Industriji, koja preživi sadašnje maćehinske uvjete poslovanja, u međuvremenu bi trebalo davati državna odličja.