Poslodavci poručuju ono što većina hrvatskih građana stalno govori. U drugom desetljeću 21. stoljeća bespredmetno je i neodgovorno nametati ideološke rasprave iz prošlog stoljeća, već treba vidjeti kako poboljšati ekonomiju i otvoriti radna mjesta za vojsku nezaposlenih. To spada u konsenzus hrvatskog naroda i stoga bi bilo logično da tim tragom idu i hrvatski političari, a ne da ih poslodavci na to podsjećaju. 

    Istini za volju, iako je poruka poslodavaca usmjerena vođama SDP-a i HDZ-a, svakome je jasno da se ona odnosi ponajprije na novog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji te ideološke rasprave sustavno i otvara. Poslodavci su tu poruku raspršili na obje strane, jer uvijek žele sačuvati distancu od političkih stranaka. 

    Novom naraštaju hrvatskih političara, poput Zorana Milanovića, Karamarkove su teme stvar prošlosti, jer nisu mogli biti ni komunisti, niti partizani. Bivšim komunistima, pak, otvaranje ideoloških rasprava tijekom prošla dva desetljeća nije bilo u interesu, zbog njihove vlastite prošlosti. HDZ-u je to često bilo u interesu, ali ponajprije taktički, za potrebe izbornih kampanja. Stranka je tako motivirala svoje birače na izlazak na izbore i na glasovanje protiv ljevice. 

    Iako pripada naraštaju političara koji bi trebao biti rasterećen od prošlosti, Karamarku je otkopavanje komunističkih zločina poslije 1945. također bila glavna tema u kampanji za izbor predsjednika HDZ-a. Mnogi su to smatrali njegovim privremenim, taktičkim potezom. Naime, teško je vjerovati da Karamarko nije svjestan kako je Hrvatska od otvaranja ideoloških rasprava uvijek imala više štete nego koristi. 

    Franjo Tuđman je znao da takve rasprave iz prošlosti treba potiskivati, jer onemogućuju konsenzus hrvatskog naroda u sadašnjosti, bez čega se ne bi mogla stvoriti moderna hrvatska država. Kad najodgovorniji političari u ovim »olovnim vremenima« ne govore o hrvatskim egzistencijalnim temama, nego nameću sporedne, to znači – najblaže rečeno – da nisu dorasli svojoj dužnosti i vremenu u kojem žive. 

    Međutim, čak i nakon završetka HDZ-ove izborne kampanje Karamarku najjača tema nije pitanje kako će, i od čega, Hrvati danas i sutra živjeti, nego pitanje jesu li hrvatske vlade, izabrane na demokratskim izborima nakon 1990. godine, narodne ili nenarodne. Čini se, nažalost, da se novi predsjednik HDZ-a ne snalazi na toj dužnosti i da su u pravu njegovi kritičari koji tvrde da je Karamarko »prijelazno rješenje«, dok glavna oporbena stranka ne nađe neko trajnije.