Ilustracija
Stavljanje Pelješkog mosta u ladicu najteže će pasti onim građanima Dubrovačke županije koje su HDZ-ovi političari uspjeli uvjeriti kako bez njega navodno neće imati života
Da se kojim slučajem odlučila za gradnju mosta, domaći i strani poslovni krugovi zasigurno bi ocijenili da ni ova hrvatska Vlada ne živi u ekonomskoj stvarnosti, nego u iluzijama. Nema sumnje da bi i neka HDZ-ova vlada – u slučaju pobjede na prošlim izborima – Pelješki most danas stavila u ladicu. Iscrpljena i prezadužena Hrvatska, u kojoj gospodarstvo godinama propada, ne može sebi dopustiti megalomanski i neprofitabilan projekt koji bi trebala financirati isključivo država, i to novim stranim kreditima. A ne znamo kako ćemo otplaćivati ni stare.
Osnovni je razlog, naravno, golema cijena Pelješkog mosta. Nitko ozbiljan ne vjeruje da bi stajao samo 1,9 milijarda kuna, koliko je izračunao splitski Konstruktor, kad je na natječaju prije pet godina pobijedio konkurentske austrijske i njemačke građevinare. Još tada se šuškalo da je realna cijena barem dvostruko veća. Austrijanci i Nijemci tražili su 3,8 odnosno 4,4 milijarde kuna, jer su navodno znali da je podmorje u Pelješkom kanalu vrlo muljevito i nestabilno, što drastično poskupljuje cijeli most.
Ovih je dana naš list otkrio da Pelješki most još uvijek nema ni konačno projektno rješenje, niti se zna njegova prava cijena. Građevinarima s političkim vezama, uostalom, važno je samo to da počnu graditi. Nakon toga, zabrinuto će »otkriti« neočekivane probleme u gradnji, zbog kojih moraju povisiti cijenu. Ona će na kraju otići u nebo, kao i pri gradnji Dalmatine. Neki tvrde da je realna cijena Pelješkog mosta oko pet milijarda kuna, a pesimisti spominju i osam milijarda.
Odustanak od Pelješkog mosta očekivan je i zato što se već pet godina zna da je neusporedivo jeftinije Dubrovačku županiju s ostatkom Hrvatske povezati cestovnim koridorom putem Neuma, koji bi trebao stajati manje od 50 milijuna kuna. Hrvatski ministar Siniša Hajdaš Dončić s kolegom Damirom Hadžićem iz BiH postigao je oko toga dogovor koji se između dviju država mogao napraviti puno prije. No, Sanaderova vlada nije za to imala volje, kao da u Neumu i BiH žive neuračunljivi ljudi i kao da je granicu s BiH teže prijeći nego premostiti Pelješki kanal. Nije teško naslutiti da su iza političkog guranja Pelješkog mosta stajali neki privatni i grupni materijalni interesi, u koje još nitko nije ozbiljno zakopao.
Stavljanje Pelješkog mosta u ladicu najteže će pasti onim građanima Dubrovačke županije koje su HDZ-ovi političari uspjeli uvjeriti kako bez njega navodno neće imati života. Kako stvari stoje, HDZ-ovi političari nastavili su se prema svojim biračima ponašati neiskreno, poput Ive Sanadera koji je, suočen s ekonomskim problemima Hrvatske, djelovao kao »Martin u oblacima«.
Nije teško zaključiti da je cijena Pelješkog mosta gotovo jednaka cijeni autoceste do Dubrovnika. Ostaje nejasno zašto Sanader i njegovi nasljednici nisu tražili da prometni prioritet za hrvatski jug bude ta autocesta, makar i putem Neuma, nego su uporno gurali Pelješki most. Ta dva projekta, naime, mogu funkcionirati jedan bez drugoga. No, Hrvatska i njezino opustošeno gospodarstvo još dugo neće biti sposobni financirati oba projekta zajedno. Stoga će se HDZ i njegovi političari iz Dubrovačke županije, prije ili kasnije, morati odrediti što im je prioritet – osim ako vjeruju da i nakon sutrašnjih stranačkih izbora u HDZ-u mogu zabijati glavu u pijesak pred hrvatskom ekonomskom zbiljom i ponašati se poput »Martina u oblacima«.