No, ministar bi trebao ustrajati u svojoj namjeri, jer većina studentskih argumenata protiv njegova zakona, naime, ne drži vodu. 

    Nezadovoljni studenti tvrde da Vlada tim zakonom želi umjetno smanjiti broj nezaposlenih u Hrvatskoj i zamaskirati pravo stanje. Ta se tvrdnja čini nelogičnom zato što bi takvo statističko smanjivanje broja nezaposlenih Vladu previše skupo stajalo: uz »stipendiju« od 1.600 kuna Vlada korisnicima plaća i doprinose, a teče im radni staž. Kad bi države željele bacati velik novac na umjetno smanjivanje broja nezaposlenih na burzi, jednostavnije i djelotvornije bi im bilo da vrate neku vrstu zakonske obveze služenja vojnog roka, ali one je, kao što znamo, ukidaju. 

    Slab je i studentski argument da će poslodavci tu mjeru iskoristiti tako da od države pokupe novac, izrabe radnike početnike, izbace ih na ulicu te da nađu nove žrtve. Pitanje je, naime, koji zakon dosad nije bio zloupotrijebljen i može li ta opasnost biti razlog da se ne donosi. Osim toga, uvredljivo je tvrditi da su svi poslodavci prevaranti, kao što nije istina ni da su svi radnici, čak i oni bez radnog iskustva, anđeli. 

    Pobunjeni studenti s Filozofskog iznimno su svjesni koliko je težak problem nezaposlenosti u Hrvatskoj, na koji oni opširno upozoravaju u svom obraćanju ministru. Nevolja je, međutim, što se pritom najmanje bave konkretnim pitanjem koje je jedan od glavnih ciljeva Mrsićeva zakona – kako će mladi ljudi, u uvjetima velike nezaposlenosti, steći radno iskustvo koje gotovo svi poslodavci u oglasima traže. 

    Neki će poslodavci zasigurno zloupotrijebiti zakon. No, vrlo je vjerojatno da će mnogi mladi ljudi tako steći i nekakvo radno iskustvo. Mnogi obrtnici, poduzetnici, male i velike tvrtke na taj način dobivaju priliku da provjere kakvog su radnika privremeno primili. Ako je dobar, nema sumnje da će ga nastojati zadržati i primiti za stalno. 

    Po svemu sudeći, studentima je glavni problem to što radno iskustvo trebaju stjecati uz mizernu plaću. Neće se moći odmah materijalno osamostaliti od roditelja. Oni odmah žele siguran posao i pristojna primanja. Međutim, stariji naraštaji iz iskustva znaju da to često nije moguće. Početnici, šegrti i pripravnici, svi oni na početku radnoga vijeka, uvijek daju znatno više nego što materijalno primaju. To je pravilo koje vjerojatno vrijedi u svim gospodarskim sustavima i državama. U zamjenu za svoj potplaćeni trud početnici dobivaju radno i životno iskustvo, a nagrade dolaze kasnije. 

   Napadanje Mrsićeva zakona je teško razumljivo i zato što on nije izmislio te poticaje. Slična rješenja već godinama se primjenju u europskim državama, ali i u državnim ustanovama u Hrvatskoj, a Mrsić sada predlaže da se ona prošire i na privatni sektor. Kritični studenti vjerojatno to ne znaju, kao što mnogi od njih vjerojatno nisu svjesni da njihovi kolege – mladi pravnici, arhitekti, nastavnici, liječnici, medicinske sestre, novinari i druga zanimanja – odavno svoja prva radna iskustva stječu uz niske honorare ili plaće, jer ne mogu drukčije dobiti priliku za provjeru njihovih sposobnosti i za stjecanje uvjeta za stalni radni odnos. Razumljivo je da studenti žele sigurnost. Ipak, način na koji kritiziraju Mrsićev prijedlog bio bi razumljiviji da su ga napisali stariji ili nemoćni ljudi, a ne mladi ljudi u punoj životnoj snazi.