Namjera Vlade da proda Croatia osiguranje i Poštansku banku udarac je nacionalnoj imovini. Tome su se usprotivili sindikati, tražeći od Vlade da odgodi privatizaciju i o njoj priredi javnu raspravu. Nije trebalo dugo čekati na odgovor ministra financija Slavka Linića koji je sindikate poučio da Vlada nema izbora. Misle li oni, pitao je Linić, da preveliku potrošnju u mirovinskom, zdravstvenom, socijalnom sustavu trebamo financirati kreditima uz kamate iznad 8 posto i zaduživati buduće generacije?

Linić je vjerojatno ciljao na to da Hrvatska troši više nego što zarađuje. Svim državama i narodima koji 15 godina žive iznad mogućnosti nema druge nego smanjiti potrošnju, ili postupno prodavati djedovinu – a najčešće jedno i drugo. Kosoričina vlada nije htjela smanjiti javnu potrošnju, a bivši ministar financija Ivan Šuker istodobno se protivio rasprodaji dviju državnih tvrtki. Ni amo, ni tamo. Izlaz su našli u zaduživanju, pa je javni dug Hrvatske dramatično skočio.

Milanovićeva vlada sada mora ograničiti zaduživanje, a istodobno je smanjila proračun. No, i dalje je ostao proračunski deficit od 10 milijarda kuna, a taj manjak se može riješiti ili smanjivanjem plaća i mirovina, ili podizanjem kredita. Budući da su dug i kamate postali nepodnošljivi, Vlada može dio manjka pokriti privatizacijom. Hrvatska je došla do zida, a svi izlazi jako su bolni.

No, postoji i izlaz u nevolji o kojem Linić i Vlada ne govore, a šute i sindikati, kao i većina protivnika privatizacije. Jeftinog novca za pomoć proračunu i gospodarstvu, dok je u krizi, ima u središnjoj banci.

Netko treba donijeti odluku o većem tiskanju kuna, što stručnjaci nazivaju monetarnim kvantitativnim popuštanjem. Tako će biti više novca za sve, a neće biti nužna ni prodaja obiteljske imovine.

Uostalom, engleska središnja banka upravo ubrizgava dodatnih 50 milijarda funti u financijski krvotok radi pomoći britanskoj državi i gospodarstvu.

U tri godine tako je natiskala više od 300 milijarda dodatnih funta, što je vrijednost veća od petine britanskog BDP-a. Nešto slično već radi i Europska središnja banka, a to je česta praksa u SAD-u i Japanu, u velikim i malim državama. Da središnja banka u Turskoj nije izvela monetarno popuštanje – prema analizi objavljenoj na stranici MMF-a – pad BDP-a tijekom 2009. ne bi iznosio 4,5 posto nego 8 posto, a tursko gospodarstvo ne bi sljedeće godine uspjelo postići jednu od najviših stopa rasta u svijetu.

No, naša središnja banka tako ne radi. Vlada, Sabor i HNB odrekli su se mogućnosti monetarnog popuštanja i zaključali taj privremeni izlaz u nevolji. Veći priljev kuna potaknuo bi devalvaciju, pa bi državi, poduzećima i građanima skočile rate za otplatu kredita. Većina u Hrvatskoj ne želi devalvaciju kune. Stoga HNB ne pomaže državi i gospodarstvu, nego im i odmaže. Povlači kunu iz optjecaja kako bi ostala jaka.

Stoga, u Hrvatskoj novac nije sredstvo monetarne i ekonomske politike za poticanje potražnje, proizvodnje i izvoza, kao u većini država. Kod nas se kuna od početka pretvorila u cilj. Ona mora biti jaka, a svi ostali trebaju joj služiti, prilagođavati se i materijalno slabiti, samo da bi očuvali rate kredita. Kako ne želimo devalvaciju, koju je Hrvatskoj lani predložio i MMF, moramo zbog prevelike potrošnje devalvirati vlastiti rad, plaće, mirovine, državni proračun, gubiti radna mjesta i tonuti u recesiju.

Sada svi prinosimo žrtve na oltar stabilne kune, a istodobno gledamo tko će prije posustati – kuna, ili hrvatsko gospodarstvo i narod.

Što nam je bolje: zadržati iste rate kredita i zbog toga gubiti radna mjesta, ili oslabiti kunu pa njome privremeno poticati potražnju, proizvodnju i zapošljavanje? Upravo o tome trebalo bi povesti javnu raspravu, ali bojimo se da je malo tko želi.