Često se kaže da su Hrvatska i njezine vlasti na repu događaja. Poštenije je, zapravo, reći da za događajima kasne sve vlasti u europskim državama, a naročito Europska komisija, koja je ljetos slavodobitno objavila da je »EU izašla iz recesije«.

Dovoljno je pogledati naslove u medijima ovih dana, da bi se vidjelo kako dužnosnici pripovijedaju bajke i kako stvarnost ide sasvim drukčijim tokom. Gospodarstvo se i dalje tiho urušava. Čelnici europskih država, koji se kunu u nadogradnju Europe, faktično se povlače od tog projekta, poput rakove djece, a u potaji smišljaju rezervne planove.

Romano Prodi, koji je bio na čelu Europske komisije kad je uveden euro, pozvao je latinske države da zajednički pritisnu Njemačku da im učini ustupke, dok cijeli projekt monetarne unije izmiče kontroli, prema pisanju The Telegrapha.

»Zajedničko podmirivanje dugova vodilo bi Europu u nestanak, kaže Schäuble«, piše The Irish Times, citirajući njemačkog ministra financija koji se protivi jedinstvenom europskom fondu za spašavanje banaka i kritizira monetarnu politiku Europske središnje banke. »Eurozona gubi strpljenje prema Grčkoj«, izvješćuje BBC.

»Ide li Europa prema razvodu«, pita se Los Angeles Times«. »Planovi za političku uniju u Europi se rasplinjavaju«, »Splašnjavaju napori za osiguranje dugogočnog opstanka eura kroz jačanje Unije«, piše The Wall Street Journal.

»Ukinimo euro da bismo spasili Europu«, poručuje Francois Heisbourg, predsjednik Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu, u intervjuu tv-kanalu France 24. Takvi alarmantni naslovi sve su brojniji i pokazuju da strpljenje u Europi popušta.

Iz njih nije teško zaključiti da eurozona i euro klize u sve dublju krizu. O tome se službeno šuti, pa i u Hrvatskoj koja nikad nije bila tako ovisna o zbivanjima u Europi kao danas. Kod nas su, već mjesecima, glavne teme »slučaj Perković«, ustavne promjene, a u posljednje vrijeme referendum o braku i ćirilica u Vukovaru.

Manjine u Hrvatskoj osjećaju se sve više ugroženima, kao i u većini europskih država. Takozvane populističke i ekstremističke stranke naglo prerastaju u vodeće političke snage, uz netoleranciju prema najslabijima.

Postoji, međutim, zajednička stvar koja povezuje te strahove o raspadu eurozone, rastuće nezadovoljstvo građana prema vlastima i jačanje netrpeljivosti prema manjinama na kontinentu.

To je masovna nezaposlenost ljudi. Ona tuče povijesne rekorde. To je ključni problem Hrvatske i europskih država, kojeg nacionalne vlasti – pod dirigentskom palicom Bruxellesa – ne rješavaju.

Zbog toga se položaj i sigurnost ljudi neprekidno pogoršava. Ugroženost manjina je pokazatelj da se ugroženom osjeća i većina. Ugroženi su svi ljudi, jer su političarima glavni ciljevi kresanje javne potrošnje, zaštita interesa vjerovnika, banaka i kapitala.

S druge strane, olakšavanje života osiromašenoj većini, poticanje zapošljavanja i gospodarske aktivnosti putem intervencije države, svim je vladama sporedna stvar.

To će, kažu, riješiti sam privatni kapital kroz veće investicije. Ako takav recept više nigdje ne daje vidljivije rezultate, ako se pet godina od početka krize ne vidi njezin kraj, ni u Europi, niti u Hrvatskoj, krajnje je vrijeme da vlasti preispitaju svoju politiku i poglede na svijet te preuzmu inicijativu u gospodarstvu.