Usprkos nekim znakovima da bi Hrvatska mogla iduće godine izaći iz krize, ovotjedna rasprava na skupu Hrvatskih izvoznika otkrila je da to nije izvjesno, jer su domaće gospodarstvo i politika zašli u slijepu ulicu. Svi govornici – osobito prvi čovjek Hrvatskih izvoznika Darinko Bago, ministar financija Slavko Linić i ekonomist Boris Cota iz Ureda predsjednika Republike – naglašavali su da nas spasiti može samo izvoz. S obzirom na veliku zaduženost zemlje, Cota i Linić su naglasili da rješenje nije u jačanju proračunske i osobne potrošnje u Hrvatskoj, nego u poticanju investicija i izvoza.

   Prema toj logici, do oporavka Hrvatske ne mogu dovesti ni državni proračun, niti domaći potrošači, jer su osuđeni kresanja i osiromašenje. Oporavak ne može doći iznutra, nego isključivo izvana, od stranih potrošača, tako da što više zaradimo prodajom roba u članicama EU i susjednim zemljama, s kojima Hrvatska obavlja više od 80 posto vanjskotrgovinske razmjene.

   Cota je upozorio da HNB pritom ne može izvoznicima pomoći kroz slabljenje tečaja nacionalne valute, što oni godinama traže. Svoju konkurentnost ne mogu povećati ni kroz smanjenje cijene rada, jer prosječne plaće sporo padaju, a »interna devalvacija« nema pravog učinka ni u ostatku Europe. Jedini je put, prema Coti, da netko izvana u Hrvatskoj investira u proizvodnju za inozemstvo. To se, međutim, ne događa već 20 godina, pa je robni izvoz spao na samo 20 posto hrvatskog BDP-a.

   Potpredsjednik Vlade Branko Grčić također vjeruje u oporavak uvezen iz Europe. Državne investicije će 2014. biti dodatno skresane zbog proračunske štednje pod pritiskom Europske komisije. Te investicije nekako će se održati uz pomoć novca iz europskih fondova. Prema Grčiću, Hrvatska će iduće godine – kad se podvuče crta ispod onoga što će uplatiti u proračun EU i iz njega povući – biti na dobitku od oko 200 milijuna eura. Ali novac iz fondova je razmjerno mali u usporedbi s ukupnim hrvatskim investicijama prije krize, koje su drastično pale. Fondovi mogu ublažiti krizu, ali ne mogu preokrenuti trend.

   Problem je što hrvatski dužnosnici ne žele pogledati istini u oči. Posve ista očekivanja – da će ih izvući izvoz – imaju i vlade Španjolske, Grčke, Italije, Portugala i većine članica EU. Sve one marljivo krešu proračune i plaće kako bi potaknule konkurentnost izvoznika na tržištu EU. No, da bi Hrvatska i ostale zemlje mogle povećati svoj izvoz, netko mora kupovati i povećati uvoz. Da bi jedne zemlje mogle smanjiti trgovinske deficite, zemlje sa suficitima – poput Njemačke i Nizozemske – moraju smanjiti svoje trgovinske viškove. Ali one to ne žele. Nisu spremne povećavati državnu potrošnju i plaće zaposlenih kako bi pojačanom potražnjom pomagale zemljama u minusu.

   Ako sve zemlje EU vode istu politiku u isto vrijeme, njihovi napori se poništavaju. Umiljavaju se potrošačima u drugim državama, a svaka od njih »ubija« vlastite kupce. Zbog toga je politika gospodarskog oporavka Hrvatske i EU, koja se vodi prema naputcima Bruxellesa i Berlina, zašla u slijepu ulicu. Ispada da bi Europa mogla više izvoziti jedino na druge kontinente. No, budući da Kini, Brazilu, Indiji i SAD-u gospodarski rast također zapinje i da potrošače traže po drugim kontinentima, preostaje još samo izvoz na Mars