Gospodarski napredak u Hrvatskoj bit će jako težak, jer je i Vlada prestala računati na građane. To je potvrdio prošli tjedan kad su Vladini dužnosnici naglasili da je njihov prioritet poboljšavati konkurentnost Hrvatske na ljestvici Svjetskog gospodarskog foruma, na kojoj se ove godine popela za šest mjesta.

Vlada i poslodavci, naime, polaze od toga da će oporavak donijeti strani i domaći investitori, vlasnici kapitala. Njih samo treba privući i udobrovoljiti, pa će izlaz iz krize doći spontano. 

   Investicije su itekako važne. No, glavni faktor za dugoročni oporavak nacionalnih ekonomija nisu ni ulaganja, niti rast izvoza, već jačanje potražnje i kupovne moći građana na domaćem tržištu.

To znaju svi analitičari, koji gotovo svaki tjedan upozoravaju da snažnijeg rasta BDP-a ne može biti dok broj nezaposlenih raste i dok građani kupuju sve manje.

Naime, osobna potrošnja u Hrvatskoj s oko 55 posto pridonosi rastu BDP-a. U SAD-u je osobna potrošnja odgovorna čak za 80 posto američkog rasta.

Unatoč tome, mnogi analitičari, banke, poslodavci, Vlada i HDZ već drugi dan nad tom činjenicom zatvore oči, pa nastavljaju tvrditi da je najvažnije privući investitore koji će navodno otvarati tvornice po Hrvatskoj i izvući je iz krize. 

  Nažalost, na isti način razmišlja Europska komisija i većina vlada članica EU. Svi oni zborski ponavljaju da će proračunska štednja i realni pad plaća u Europi povećati konkurentnost i privući investitore – iako je ta politika dokazano jalova.

Istina, Eurostat je objavio da se pad gospodarstva u EU usporava, jer je u drugom kvartalu BDP smanjen za »samo« 0,5 posto na godišnjoj razini, slično kao u Hrvatskoj, gdje pad iznosi 0,7 posto. Političari tvrde da je oporavak na vidiku. Samo, nije jasno tko će taj oporavak povući. 

   Koji će investitor otvoriti veliku tvrtku, ako njezine proizvode i usluge nema tko kupovati, jer građani u Hrvatskoj i EU imaju sve tanje džepove? Kako netko može očekivati boljitak ako smanjuje državnu potrošnju, mirovine i plaće? Vlasnici kapitala ne mogu napredovati ako ne napreduju i zaposleni. Investitori ne mogu opstati i širiti se ako režu granu na kojoj sjede. 

   Tko će kupovati moje automobile ako su radnici siromašni, pitao se američki industrijalac Henry Ford, pa je svojedobno povećao plaće svojim zaposlenima. Takva logika je poslije Drugoga svjetskog rata pridonijela masovnom blagostanju građana diljem Zapada, dijelom u strahu od širenja komunizma.

Nakon pada komunizma, partnerstvo radnika i kapitala u zajedničkoj diobi povećanih profita, međutim, prestaje. Države potkopavaju sindikate, a plaće realno stagniraju ili padaju, osobito od početka krize. 

  Vlade vode politiku »povećavanja konkurentnosti« na svjetskim ljestvicama, tako da se profiti »investitora« uvećavaju, a plaće radnika i državna potrošnja relativno smanjuju. Rezultat: socijalne razlike dramatično rastu, a profiti se iz proizvodnje prelijevaju u nabujali financijski sektor.

Vlade su postale partner ponajprije tim »investitorima«. One nastavljaju ignorirati prave uzroke krize. Bolje dane ne možemo očekivati dok god se Vlada, banke i poslodavci ne prisjete da im građani i njihova kupovna moć trebaju postati glavni partner i ključni pokretač ekonomije.