Zahtjevi za preimenovanje Titovih trgova u Rijeci i Zagrebu nisu prolazili u doba kad je Hrvatska stjecala samostalnost, a još teže će proći danas, nakon dva desetljeća, kad su se duhovi hrvatske povijesti 20. stoljeća uvelike smirili.

Ne treba zaboraviti da je upravo Franjo Tuđman bio glavna prepreka onima koji su devedesetih godina tražili preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu u Kazališni trg – kako je to prekjučer s pravom podsjetio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. 

   Nekadašnji Tuđmanovi suradnici i brojni novinari prisjećaju se kako im je prvi hrvatski predsjednik, i sam Titov general, s poštovanjem govorio o Josipu Brozu. »Da nije bilo njega, ne bi danas bilo ni mene«, često je govorio Tuđman, misleći na to da je poslije Drugoga svjetskog rata uživao veliko povjerenje Tita, koji ga je i nakon gušenja Hrvatskog proljeća sačuvao u rezervi, kako bi mogao – kad za to dođe trenutak – povesti borbu za neovisnost Hrvatske. 

Titovo ime nije sporno onima koji ga pamte ponajprije kao vođu antifašističke borbe, koja se nalazi u temelju današnje hrvatske državnosti. Sporno je onima koji uz njega vežu ponajprije komunističke zločine poslije Drugoga svjetskog rata.

No, brisanje Titova imena s trgova značilo bi ne samo kaznu za komunističke zločine, nego i napad na njegov antifašistički doprinos, zahvaljujući kojem je Hrvatska u sklopu Jugoslavije vratila okupiranu Istru, Rijeku i otoke. Zahvaljujući Titovu jugoslavenskom Ustavu iz 1974. godine, Hrvatskoj je pravno popločan put u današnju, krvavo stečenu neovisnost. 

   Pametni političari, poput Tuđmana, znali su odvagnuti dobre i loše stvari svojih prethodnika, svjesni da od njih moraju uzeti ono najbolje i na tome dalje graditi, a sporne stvari staviti u drugi plan. Tito će zasigurno ostati najveći hrvatski političar u modernoj povijesti. No, vrijeme sve jasnije pokazuje zašto je Tuđman bio i ostao najveći hrvatski državnik.

Veliki političari znaju da moraju okupljati narod, jer je to jedini način za postizanje ciljeva. Tuđman je od Tita uzeo ono dobro, a odbacivao je pitanja koja izazivaju nepotrebne povijesne, ideološke podjele u hrvatskom narodu. Veličina Tuđmana je u tome što je vodio politiku povijesnog pomirenja, jer je znao da bez sloge nekadašnjih Titovih pristaša i protivnika, Hrvatska ne bi mogla postići državnost. 

Kad neki Tuđmanovi nasljednici ili protivnici, unatoč svemu tome, danas traže izgon Tita s trgova, to pokazuje njihovu političku nedoraslost vremenu i prostoru.

Danas – kad tri četvrtine građana ne može spojiti kraj s krajem mjeseca, kad je Hrvatska u gospodarskom stanju najtežem poslije Domovinskog rata, a upravo je ušla u EU koja je također zahvaćena krizom – političari imaju sasvim drukčije zadaće nego u Titovo ili Tuđmanovo doba.

Politički patuljci danas se bave progonom Tita zato što su politički prazni. Oni nemaju što ponuditi narodu, pa se laćaju prošlosti i traže nadahnuće po ideološkim ropotarnicama. Oni nemaju pravih rješenja za današnja egzistencijalna pitanja svog naroda, za razliku od Tita i Tuđmana koji su u svoje doba znali što trebaju napraviti.