Upozorenje agencije Standard & Poor’s da bi se kreditni rejting Hrvatske u sljedećih godinu dana mogao sniziti, više nikoga nije šokiralo. Iznenađenje bi bilo poboljšanje rejtinga, ali to je teško očekivati ne samo za Hrvatsku, nego za većinu europskih država.

  Vlade članica EU već od početka krize drhte od kreditnih agencija. Boje se snižavanja rejtinga, jer to potiče više kamate. Zaduživanje tada postaje skuplje i državama prijeti nemogućnost uzimanja i vraćanja kredita, odnosno bankrot. Da bi se to izbjeglo, Europska komisija i nacionalne vlade slušaju naputke agencija, koje su u službi vjerovnika i kapitala. Poslušno izvode kresanja proračuna i »strukturne reforme«. Vjeruju da će tako umiriti vjerovnike, spustiti kamate, udobrovoljiti investitore i ponukati ih na veća ulaganja u gospodarstvo.

  Ali takva se politika pokazala jalovom i promašenom, osobito u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Italiji. Ni Hrvatska nije daleko od njih. Štednja i kresanja proračuna urodila su padom potražnje, recesijom i nezapamćenim skokom nezaposlenosti. Cilj kresanja je bio smanjenje dugova. No, javni dug 17 članica eurozone neprekidno skače. U proteklih se godinu dana povećao s prosječnih 88,2 na 92,2 posto BDP-a, prema podacima Eurostata za prvi kvartal 2013.

  I hrvatski javni dug mogao bi skočiti na 60 posto BDP-a, kad se najesen bude obračunavao prema EU-kriterijima. Nije teško zaključiti da će Hrvatska doći pod povećalo Europske komisije (tzv. postupak prekomjernog duga). Bruxelles će pritiskati Zagreb na nova kresanja, unatoč tome što se ministar Linić protivi smanjivanju plaća, mirovina i socijalnih davanja.

  Pitanje je kad će Europska komisija, a i hrvatska Vlada, odustati od politike štednje, od lijekova koji pacijenta čine još bolesnijim nego prije terapije. Vjerojatno će na njoj ustrajati dok se građani ne počnu masovnije buniti. Rješenja uvijek ima. Politika se može i promijeniti. Države koje imaju središnje banke i suverenu monetarnu politiku u takvim situacijama povećavaju tiskanje novca kako bi osigurale likvidnost, umirile kamate i poticale gospodarstvo i zapošljavanje. Europska središnja banka takvu politiku odbija, o HNB-u da se ne govori. Tiskanje novca u eurozoni moglo bi ubrzati inflaciju, koja bi s vremenom nagrizla vrijednost dugova. Vjerovnici u eurozoni bili bi oštećeni. Stoga ta politika zasad ne može proći.

  Postoji i drugo rješenje – otpisivanje dijela dugova. Ni taj potez zasad ne može proći, jer opet pogađa najbogatije, one koji daju kredite. To bi pogodilo i prenapuhani europski bankarski sustav, koji na svojim bilancama drži vrijednost 350 posto veću od BDP-a cijele EU. Ali pogoršavanje gospodarstva ionako dovodi do urušavanja banaka i do gubitaka. Ne može gospodarstvo pasti u krizu, a banke ostati zdrave.

  Nema sumnje da ima još rješenja za izlazak iz financijske i gospodarske krize. Ne može se tvrditi da sav teret krize trebaju podnositi građani, poduzeća i države, oni koji se nalaze u dužničkom ropstvu. Takav pristup pokazuje se neodrživim – moralno, socijalno i ekonomski. Dolazi vrijeme kad će i vjerovnici morati doživjeti kresanja, kakva danas traže od dužnika. Oni koji opslužuju financijski kapital, poput kreditnih agencija, takva rješenja naravno ne spominju.