Premijer Milanović kaže da Vlada neće provoditi »bizantsku politiku« kad je riječ o jačanju hrvatske konkurenosti na pragu ulaska u EU.

Milanović je svjestan da bi slabljenjem kune izvoznici zaradili, ali smatra da je za hrvatska poduzeća najbolji put jačanje produktivnosti i kompetitivnosti po uzoru na Njemačku i nordijske zemlje, bez ikakvih »monetarnih trikova«. 

   Ne ulazimo u to je li politika Bizanta zaista bila kratkovidna i puna smicalica. Ali put kojim svoju konkurentnost povećava Njemačka nije primjenjiv za većinu zemalja. Njemački su proizvodi među najtraženijima i najkonkurentnijima u svijetu.

To je rezultat mukotrpnog rada, pedantnosti, inovacija njemačkih ljudi i poduzeća, kao i strategije države. Međutim, i Nijemci se koriste monetarnim i tečajnim »trikovima« – ali na prikriveni način. 

Klizajući tečaj nacionalnih valuta je sastavni dio politike jačanja konkurentnosti svih gospodarstava, već stoljećima. Danas se masovno primjenjuje od Amerike do Japana, a vješto je koriste Poljska, Češka, Mađarska i druge države koje se nisu odrekle svojih valuta. Njemačka dijeli zajedničku valutu s ostalih 16 članica eurozone.

Njoj devalvacija eura i ne treba, jer je u odnosu na konkurentnost njemačkog gospodarstva euro ionako preslab, potcijenjen za 15 posto (Steen i Ross, 2013). Istodobno, gospodarstvima Španjolske, Italije, Portugala, Grčke, Slovenije, Cipra euro je precijenjen za 20 do 50 posto.

Za potrebe većine, euro bi trebao devalvirati. Zbog tih suprotnosti u eurozoni, većina slabijih država sve više gubi utrku konkurentnosti s Njemačkom, što potkopava mogućnost opstanka eura. 

   Uostalom, njemački izvoz potrošačke robe u današnje članice eurozone porastao je od 1990. do 2000. s 20 na 40 milijarda dolara. Od uvođenja eura, skočio je na 140 milijarda dolara u 2010. godini.

Naličje tog njemačkog skoka je dramatični deficit i zaduženje većine ostalih europskih država. Njemačka im je glavni vjerovnik koji sada određuje i ponašanje dužnika. Kad bi Njemačka izašla iz eurozone, morala bi revalvirati marku, ali tada bi joj izvoz pao za barem desetak posto (Thorbecke, 2013).

Počela bi gubiti i radna mjesta. Kad bi se Njemačka odrekla većine svojih potraživanja od zemalja europskog juga, njezini dobici od zajedničke monetarne unije još uvijek bi bili veći od gubitaka (Zaklada Bertelsmann, travanj 2013.) 

Drugim riječima, hrvatsko gospodarstvo će se nakon 1. srpnja pridružiti europskim gubitnicima, u dramatičnoj i neravnopravnoj konkurenciji s jačima od sebe. Naša poduzeća već 20 godina, otkako je kuna vezana za njemačku marku i euro, pokušavaju podizati svoju konkurentost isključivo na njemački način, »bez trikova«. Rezultati su suprotni od očekivanih.

Hrvatska je sve više uvozila i zaduživala se, a njezina je proizvodnja propadala. Sve hrvatske vlasti već dva desetljeća čuvaju fiksni tečaj kune, što znači da je njihov prioritet bio i ostao čuvanje fiksnih rata za otplatu kredita, a ne čuvanje vlastite proizvodnje i radnih mjesta od konkurencije.

Ako su hrvatske vlasti odabrale takav put, to ne znači da ostale države, koje vlastitu valutu koriste za zaštitu vlastite proizvodnje, izvode neumjesne trikove. Uostalom, i Nijemci tako koriste euro, inače bi ga prvi odbacili. Utrka između Davida i Golijata u startu je neravnopravna. Ako netko ne može preživjeti bez »trikova«, to je upravo David.