Stotine milijuna ljudi u Europi, a dijelom i građani u Hrvatskoj, uzaludno stežu remen. Već dva tjedna, naime, vladajuće krugove u EU potresa skandal koji je otkrio da njihovo »sveto pismo« – teorija prema kojoj države moraju kresati proračune kad javni dug prijeđe 90 posto BDP-a, jer tako visoka zaduženost navodno sprečava gospodarski rast – počiva na klimavim nogama.

To je bio jedan od razloga zašto su šef Europske komisije J. M. Barroso i njegov suradnik Olli Rehn preko noći promijenili mišljenje: svijetu su poručili da će Europa ublažiti mjere štednje. 

   Najveću pljusku doživio je Olli Rehn. Još u veljači ove godine taj povjerenik Komisije tražio je kresanja i pisao ministrima financija članica EU kako je »rašireno mišljenje, utemeljeno na ozbiljnim akademskim istraživanjima, da porast duga iznad 90 posto ima negativan utjecaj na ekonomsku dinamiku, odnosno da rezultira niskim rastom tijekom puno godina«. Ali dva mjeseca kasnije to »rašireno mišljenje«, koje su 2010. u »akademskom istraživanju« oblikovali ekonomisti Reinhart i Rogoff sa sveučilišta Harvard, palo je u vodu. 

   Skandal su u travnju objelodanili ekonomisti iz SAD-a. Reinhart i Rogoff napravili pogrešku u izračunu. Bili su i pristrani, jer su probrali samo podatke koji im odgovaraju, a prešutjeli ono što se u njihovu teoriju nije uklapalo, dokazuju kritičari iz »kejnezijanskog« tabora.

Kritičari kažu da se sporna teorija može okrenuti na glavu: Nije povećavanje javnog duga razlog za gospodarsko nazadovanje, kako kažu Reinhart i Rogoff, nego je gospodarsko nazadovanje ono koje potiče povećavanje duga. 

  Debakl je doživjela i slična teorija ekonomista Alesine i Ardagne, koji su 2010. preporučili ministrima financija članica EU »velike, uvjerljive i odlučne« rezove za smanjenje proračunskih deficita, jer ti rezovi navodno pomažu ekonomskom oporavku.

Njihovo je »otkriće«, zajedno s onim iz radionice Reihart-Rogoff, postalo vladajuća ekonomska doktrina i politika u EU. Nedavno su ga pokopali i stručnjaci MMF-a, upozorivši kako kresanje proračuna tijekom krize povlači gospodarstvo u još dublju recesiju. 

   Kako je moguće da profesori s uglednog Harvarda naprave tako kobnu pogrešku? Kako je moguće da vodeći ljudi Europe, a osobito u vladi kancelarke Merkel koja najviše zagovara ta kresanja, tri godine nameću teorije koje u životu proizvode štetne posljedice?

Govorili su da će kresanje proračuna dovesti do smanjivanja dugova i do jačanja gospodarstva. Međutim, gospodarstva Italije, Grčke, Portugala i drugih država posrću, njihovi dugovi nastavljaju rasti, a nezaposlenost ljudi je postala masovna, najveća nakon Drugoga svjetskog rata. 

  Za to ne treba kriviti neke ekonomiste. Političari uvijek imaju izbor. Oko sebe imaju različitih ekonomskih teorija, i to u izobilju, samo je pitanje koju će teoriju i koje savjetnike izabrati. Indikativno je da već godinama biraju one koji zagovaraju ponajprije interese financijskog sektora i banaka, a ne interese cijelog društva.

Koji su rezultati? Svaka druga vlada u članicama EU, od početka 2011. godine, morala je pasti prije isteka mandata. Nezaposlenost ljudi postala je zastrašujuća, a u Španjolskoj se upravo približila stopi od 28 posto, koliko je iznosila i u Njemačkoj u prosincu 1932. godine, mjesec dana prije dolaska Hitlera na vlast.