Hrvatski sabor se prošlog tjedna probudio i prekinuo suglasje sa središnjom bankom, koje traje već gotovo dva desetljeća. Zastupnici, uglavnom iz oporbenih Laburista, HDSSB-a i HDZ-a, oštro su kritizirali HNB tražeći od njega da preuzme svoj dio odgovornosti za izlazak zemlje iz krize i za smanjivanje nezaposlenosti. Najoštriji je bio Boro Grubišić koji je HNB-u prigovorio da je »ustanova potpuno otuđena od svih tokova života u Hrvatskoj«, te da je ne zanima sudbina Hrvatske i hrvatskog naroda. 

   Laburisti su nedavno od HNB-a zatražili da Vladi smanji muke, da tiska novac i njime kupuje obveznice koje bi izdavali država i javna poduzeća za financiranje javnih projekata, kao što to povremeno rade monetarno suverene države. Tako bi Vlada smanjila potrebu zaduživanja u inozemstvu i kod privatnih banaka, a kamate bi joj bile neusporedivo niže. Uostalom, strane središnje banke tiskaju novac i izravno ga posuđuju svojim vladama i bankama uz kamate od jedan posto, a onda hrvatska Vlada od njih posuđuje taj isti novac uz znatno više kamate, kao da naša država nema središnju banku. 

  Kritičnost Sabora je pohvalna, jer upravo su zastupnici postavili HNB u sadašnji »otuđeni« položaj, a guvernere su godinama obasipali hvalospjevima, usprkos tome što su gospodarstvo i izvoz sustavno tonuli, a hrvatska radna mjesta selila se u inozemstvo. Sada se mnogi posipaju pepelom i pitaju kako to da se HNB i dalje zanima isključivo za tečaj kune i inflaciju, za financijsku stabilnost, dok kriza potkopava gospodarsku i socijalnu stabilnost države. 

   Zastupnici očito vide da središnje banke u svijetu u ovoj krizi postaju glavno političko i izborno pitanje, što se nedavno dogodilo i u Japanu. Nova vlada u Tokiju učinila je zaokret i pritisnula središnju banku da golemim monetarnim popuštanjem financira pokretanje japanskoga gospodarstva, koje dva desetljeća tapka u mjestu. Povijesni preokret dogodio se i u SAD-u, gdje je središnja banka prvi put za glavni cilj proglasila smanjivanje nezaposlenosti – sa sadašnjih 7,9 na 6,5 posto. 

  Hrvatski vladajući krugovi dugo su polazili od pretpostavke da je Hrvatska premala da bi imala monetarnu suverenost, pa su odlučili postupno se odreći kune i zamijeniti je eurom. No, to nam se sada obija o glavu jer stvarnost pokazuje da su članice eurozone postale žarište krize u svijetu – djelomice i zato što su se nekritički odrekle vlastite valute i utjecaja nad središnjim bankama. Mnogi se nerado prisjećaju Miltona Friedmana koji je, parafrazirajući francuskog državnika Clemenceaua, upozorio da su »novac i monetarna politika previše važni da bi se prepustili središnjim bankarima«. 

   Buđenje Sabora je pohvalno i zato što Hrvatska – koja prije desetak godina ni u snu nije očekivala da će 1. srpnja 2013. ući u epicentar recesije u svijetu – neće stalno moći odgađati pitanje što želi sa svojom kunom. Hoće li svoj novac i središnju banku koristiti za potrebe izlaska iz krize i za smanjivanje nezaposlenosti, ili će svoj razvoj učiniti potpuno ovisnim o strancima i njihovu novcu? Hrvatska, nažalost, sad čeka koliko će joj novca kapnuti iz europskih fondova. Uporno čeka strane investitore i kredite iz stranih banaka, ali oni svoj kapital sustavno povlače u vlastite države.