Za one koji to nisu primijetili, u Hrvatskoj je ove godine zavladala deflacija. To je u četvrtak priznala Hrvatska narodna banka, ocjenjujući da ćemo 2014. zabilježiti pad potrošačkih cijena od oko 0,2 posto. Radi se o mučnoj pojavi, nezapamćenoj u novijoj hrvatskoj povijesti.

Znajući o čemu je riječ, vodeći ljudi HNB-a čak je ne žele imenovati, kao da se radi o »onome čije se ime ne spominje«. Nazivaju je »negativnom inflacijom« koja će, kažu, već 2015. prijeći u »pozitivnu inflaciju«.

   U državi u kojoj stariji ljudi pamte jedino nevolje s hiperinflacijom, mnogi kažu da se zbog deflacije ne treba zabrinjavati. Padanje cijena, ponavljaju, omogućit će građanima da za isti novac kupe više proizvoda, što se ove godine i počelo događati.

Međutim, to je jedina, kratkoročna »prednost« deflacije. Kad padanje cijena zahvati cijelo gospodarstvo i postane način ponašanja, svi na kraju završe kao gubitnici i obezvrijeđeni, čak i oni koji vjeruju da su kratkoročno zaradili.

   Deflacija nastaje zbog masovne prezaduženosti građana, poduzeća i država. Već je zahvatila svaku drugu članicu EU. Dužnici nastoje štedjeti kako bi podmirivali dugove, pa smanjuju potrošnju. Zbog štednje gospodarstvo ostaje bez kupaca i prisiljeno je snižavati cijene.

Međutim, niže cijene poduzećima smanjuju zaradu, pa su prisiljena stalno smanjivati kapacitete i otpuštati radnike, što dovodi do sustavnog smanjenja zaposlenih.

   Nema nikakve sumnje da je deflacija već pridonijela padu hrvatskog BDP-a tijekom ove godine. Ona je kumovala povećanju nezaposlenosti, padu prihoda u proračunu i rastu deficita. Ako se pad cijena nastavi, gospodarski oporavak bit će nemoguć.

Za rast gospodarstva potrebne su reflacija i umjerena inflacija, kakva je bila prije krize. Deflacija izaziva pad gospodarske aktivnosti i BDP-a. Vlada se, međutim, uopće ne žali na deflaciju, kao da je to sporedna stvar. A nije.

   Zbog deflacije će se dodatno povećati teret dugova na leđima države, gospodarstva i građana. Ako cijene i gospodastvo padaju, ako poduzeća propadaju uz smanjivanje broja zaposlenih, dugovi će se relativno povećavati – čak i da nominalno ostanu isti – jer su leđa koja ih nose sve slabija.

To je razlog zašto politika štednje nije dala rezultate ni u Hrvatskoj, niti u EU. Ta je politika potaknula deflaciju, pa su prezadužene zemlje poput Italije, Grčke, Portugala ili Hrvatske danas još dužnije nego 2009. godine, a recesija se pretvara u ekonomsku depresiju. Već viđeno.

   Deflacija će povećati dugove i zato što dovodi do realnog rasta kamata na kredite. Ako su kamate šest posto, a inflacija dva posto, vjerovnik će zaraditi četiri posto. Uz deflaciju od 0,2 posto, dužnik će morati vratiti kamate od 6,2 posto. Čak i oni koji sada daju potrošačke kredite bez kamata, očekuju zaradu. Naime, inflacija izjeda dugove, a deflacija ih uvećava. Inflacija je svojevrsni porez na vjerovnike, banke i na one koji imaju novca. Deflacija, pak, faktično je porez na dužnike, na one koji nemaju dovoljno. Ona može postati i porez na budućnost.

   Stvari može preokrenuti jedino središnja banka, tako da zacrta podizanje inflacije na dva posto godišnje. Ali HNB ne pokazuje zanimanje za borbu protiv »one čije se ime u Hrvatskoj ne spominje«. Čudno je, međutim, da deflacija ne zanima Vladu i Sabor.