Neki mediji tvrde da je problem u Vladi postao Branko Grčić, njezin potpredsjednik zadužen za gospodarstvo. Kažu da je inertan i da svoje zadaće uglavnom ne provodi do kraja. Od velikih investicija koje je na početku mandata najavljivao, gotovo ništa se nije ostvarilo.

  Kako vrijeme prolazi, Grčić postavlja sve manje zahtjeve. U početku je najavljivao rast BDP-a za nekoliko postotaka i pokretanje zapošljavanja. Kad se to nije ostvarilo, za cilj je postavio da gospodarstvo barem prestane padati i da dođe na nulu. Sada, kad ni to više nije sigurno, Grčić je prekjučer uočio da je uspjeh već u tome što Hrvatska, kao jedna od rijetkih zemalja, nije rezala plaće i mirovine. Upravo to sustavno spuštanje ciljeva, u kombinaciji s Grčićevim obveznim optimizmom, razljutilo je promatrače koji smatraju da bi potpredsjednik Vlade trebao učiniti daleko više.

  Što bi to trebao napraviti, kritičari u pravilu ne izgovaraju, kao da je to nekakva tajna. Iz konteksta je jasno da od Grčića traže izvođenje šok-terapije i snažne »strukturne reforme« u javnim poduzećima i na proračunskim stavkama. U praksi, to znači smanjivanje plaća i mirovina te otpuštanje zaposlenih iz uprave i državnih tvrtki. Drugim riječima, od Grčića traže puno snažniju politiku štednje – unatoč tome što se pokazalo da ona ne pomaže rastu gospodarstva, nego da dodatno potiče njegov pad.

  Bi li neki drugi čovjek na Grčićevu mjestu mogao preokrenuti stvari? Teško, ako netko misli da bi Vladi pomoglo hrabrije rezanje. Ironija je sudbine da je hrvatski BDP u proteklih šest godina krize prestao padati i došao na nulu samo jedanput. Bilo je to 2011., kad je vlada Jadranke Kosor ušla u predizbornu kampanju i kad je odustala od reformi i rezanja proračuna. Ponekad je možda bolje ne raditi ništa, nego raditi nepromišljeno.

  Susjedna Italija je u četiri godine promijenila četiri premijera, ali gospodarstvo i dalje tone. Premijer Matteo Renzi najavio je početkom godine investicije i oporavak, kao i nastavak politike štednje. On poskakuje i upinje se iz petnih žila, ali uzalud. Štednja je pojela investicije, a talijanska ekonomija nastavlja s posrtanjem koje traje barem 15 godina. Slične muke proživljava većina zemalja u EU.

  Grčića zapravo ne treba opravdavati. Poanta je u nečemu drugome. Problem u Vladi nisu neki pojedinici, nego njezina politika. Problematičan je Vladin pristup rješavanju proračunskih i gospodarskih nevolja, koji se i dalje temelji na jalovoj politici štednje. Zbog takve politike cijela Vlada, uključujući pojedince, ne mogu biti ekonomski uspješni. Gospodarstvo neće izaći iz krize ako se pojačaju reforme i rezanja proračuna. Rast gospodarstva, a time i proračunsku konsolidaciju, pokrenut će tek veća potražnja, koju bi trebala potaknuti Hrvatska narodna banka.

  A guverner HNB-a, koji ima u rukama najsnažniju polugu za izlazak iz krize, šuti. Guverneri su danas, u ekonomskim medijima u svijetu, najveće zvijezde. Borisa Vujčića, pak, nigdje nema, nitko ga ne spominje i ne proziva zato što je HNB već šest godina neaktivan, za razliku od ostalih središnjih banaka koje svojim državama pomažu u poticanju potražnje. Ispada da odgovornost za gospodarstvo snose samo oni koji se pojavljuju u medijima. Oni koji šute, kao da ih nema.