Vlada je ovog tjedna, nakon dvije i pol godine mandata, sastavila strategiju razvoja hrvatske industrije. To je povoljna vijest, jer su vlasti dva i pol desetljeća nakon stvaranja državnosti neizravno priznale da su griješile. Političari i središnji bankari tvrdili su da Hrvatskoj ne trebaju strategije, jer će slobodno tržište odlučivati o tome što će zemlja proizvoditi i raditi. Rezultati njihovih očekivanja su katastrofalni: industrija i radna mjesta stalno propadaju.

Industrija se nigdje nije razvijala bez intervencije države.

Primjerice, vlasnik korejske tvrtke LG (Lucky Goldstar) želio je 1960-tih godina ući u proizvodnju tekstila, ali vlada ga je pritisnula da uloži kapital u proizvodnju električnih kabela, na temelju koje se LG razvio u jednu od najvećih elektroničkih kompanija u svijetu. Sličnim putem krenuo je i Samsung, a pod patronatom vlade Južna Koreja sagradila je i čeličane, među najvećima u svijetu.

Vlasnik grupe Hyundai odbio je poslušati vladu kad je od njega tražila da počne graditi brodove. Na to je morao pristati kad mu je diktator Park Chung-Hee zaprijetio da će ga inače natjerati u bankrot. Tako je nastalo jedno od najvećih brodogradilišta u svijetu, piše Ha-Joon Chang, profesor ekonomije na sveučilištu Cambridge, u knjizi »23 Things They Don’t Tell You About Capitalism« (»23 stvari koje vam ne žele reći o kapitalizmu«).

Južnokorejsko gospodarsko čudo nije nastalo samo političkim pritiscima na poduzetnike, nego ponajprije obilnim državnim kreditima, uz carinsku i drugu zaštitu. Slično su se razvijali ostali azijski tigrovi, ali i američka te zapadnoeuropska industrija. Amerikanci su uvijek štitili svoju ekonomiju, a najviše onda kad je bila slabija od europskih. Slobodno tržište i liberalizaciju SAD je počeo tražiti od drugih zemalja tek kad je postao ekonomski jači od ostalih. Južna Koreja otvorila se svijetu kad je gospodarstvo stalo na noge. Kad Kina postane najjača, ostali će se zatvarati.

Hrvatska se otvarala svijetu kad je bivši sustav propadao. Na slobodnom tržištu nije se razvila nijedna nova značajnija industrijska kompanija, ni domaćim, niti stranim ulaganjima. Sva veća poduzeća naslijeđena su iz bivšeg sustava. Istina, danas se industrija ne može razvijati po diktatu vlasti. No, izvjesno je da stvari ne mogu ostati nepromijenjene. Gospodarstvo se ne može prepuštati stihiji slobodnog tržišta.

Od industrijske strategije zasad ne treba puno očekivati, jer je Vlada nije donijela zato što je iznenada odlučila preuzeti aktivnu ulogu u gospodarstvu. Donošenje strategije Hrvatskoj je uvjet za korištenje novca iz fondova EU. Aktivniju ulogu države zabranjuje Europska komisija, odnosno EU. Država ne smije više davati poticaje domaćim poduzećima i granama, jer bi ugrozila »ravnopravnost« velikih inozemnih tvrtki na hrvatskom tržištu. Država ne smije povećati proračun. Ne smije koristiti ni pomoć središnje banke u financiranju javnih potreba, jer bi ugrozila zaradu privatnog kapitala i banaka. Uloga hrvatske države svela se uglavnom na to da odlučuje gdje će kresati javnu potrošnju i kome će smanjivati plaće. Očito je da strategija i hrvatska industrija mogu oživjeti tek kad »oživi« i hrvatska država, kad političari priznaju svoje iluzije o slobodnom tržištu.