Potres u francuskoj vladi početkom tjedna potvrdio je da kriza u eurozoni nije završena, već da bi se mogla obnoviti ove jeseni. Francuski predsjednik Francois Hollande pokrenuo je novu rekonstrukciju vlade, jer se ministar gospodarstva Arnaud Montebourg pobunio protiv politike stroge štednje. Prema raširenom uvjerenju u Francuskoj, štednja toj zemlji ne pomaže, nego je još dublje ukopava u gospodarsku krizu, a potiče i jačanje radikalne Nacionalne fronte. 

   Montebourg je pozvao Pariz da se suprostavi politici koju nameće Berlin. Izjavio je da »Francuska, koja je drugo po veličini gospodarstvo u euzoroni i peta sila u svijetu, nema namjeru pristajati uz neumjerene opsesije njemačkih konzervativaca«. Unatoč tome što je Hollande ekspresno smijenio tog ministra i njegove pristaše iz vlade, stvari time nisu riješene, nego se tek počinju zapetljavati. 

   Kriza u eurozoni izbila je prije dvije godine ponajprije na financijskom polju, ali je bila zaliječena. Od ovog proljeća kriza se obnavlja na ekonomskom polju. Tri najveća gospodarstva eurozone – Njemačka, Francuska i Italija – opet padaju u recesiju praćenu opasnošću od deflacije, što je posljedica ponajprije politike štednje, a djelomice i krize oko Ukrajine. Potres u francuskoj vladi, međutim, nagovještava mogućnost otvaranja krize u EU i na političkom polju, između Pariza i Berlina. 

  Francuska i Njemačka desetljećima su bile osovina EU. Usko su surađivale i zajednički određivale budućnost europske integracije, sve do Velike recesije nakon 2007. godine. Iz te krize Njemačka je izrasla kao najjači i najutjecajniji faktor u EU, koji svima ostalima bitno određuje način ponašanja. Francuska je počela imati podređenu ulogu, što ona – prema raširenom mišljenju u toj zemlji – sebi ne može dopustiti. 

   Život je pokazao da su zemlje poput Grčke, Italije i Španjolske u ključnim trenucima redovito popuštale pod pritiscima Europske komisije i Berlina, u provođenju stroge štednje, osobito kad je Komisiji i njemačkoj kancelarki Merkel u pritiscima pomagao bivši francuski predsjednik Sarkozy. Međutim, od Francuske se teško može očekivati dugoročno prihvaćanje podređene uloge. Naprotiv. Iskustvo nas podsjeća da se francuska politika u posljednja dva stoljeća, u kritičnim trenucima, odlikovala originalnim inicijativama i rješenjima, koja su uvelike uvjecala na tijek europske i svjetske povijesti. 

  Problem je što je najjača stranka u Francuskoj trenutačno postala Nacionalna fronta. Njezina čelnica Marine Le Pen i dalje napreduje, oduzimajući glasače degolistima i socijalistima, a prišla joj je i čak i jedna komunistička zastupnica. Le Pen traži odbacivanje eura te zaštitu francuskog gospodarstva i građana od banaka, od slobodnog kretanja kapitala i radnika. Ako degolisti i socijalisti ne formuliraju novu nacionalnu politiku, riskiraju da će im Francuzi još više okretati leđa. Socijalistima čak prijeti rascjep u stranci. Stoga promatrači misle da francuski predsjednik neće moći dugo zadržati sadašnju kompromisnu politiku prema kancelarki Merkel, te očekuju sve više otvorenog neslaganja između Pariza i Berlina, kao i jedno neizvjesno, krizno razdoblje koje će presložiti stvari u EU.