Iznenađenje je proteklog tjedna izazvala vijest da je Hrvatska ukupni vanjski dug povećala na 46,4 milijarde eura, ili na 108 posto BDP-a. Tome je najviše pridonio rast zaduživanja Vlade. Mnogi su građani iznenađeni jer vjeruju da dug raste samo onima koji ne žele živjeti u skladu s mogućnostima. Međutim, hrvatske vlade već nekoliko godina pojačavaju štednju i rezanje izdataka, ali javni dug ipak raste. Ispada, dug galopira neovisno o tome radi li Vlada nešto, ili ništa. 

   Taj paradoks događa se i drugim članicama EU, svima koji provode politku štednje i razduživanja. Italiji je, primjerice, javni dug od 2009. do danas skočio sa 116 na 133 posto BDP-a, usprkos naporima četiriju talijanskih vlada, koje su srezale proračunski manjak. Svako rezanje proračuna, naime, potiče pad potrošnje, nazadovanje gospodarstva i rast nezaposlenosti. Italija ni danas nije izašla iz recesije. Sličan pad BDP-a i rast dugova doživljavaju Grčka, Portugal, Španjolska i druge prezadužene zemlje, koje su rezanjem proračuna neizravno oslabile gospodarska leđa koja dugove nose. U istu stupicu sad se uhvatila i Hrvatska, otkako je počela trogodišnje smanjivanje prekomjernog proračunskog deficita, pod pritiskom Europske komisije, pa BDP očekivano pada, a dug raste.

   MMF i SAD već nekoliko godina oštro kritiziraju Komisiju, tražeći od nje da olabavi tu manjkavu politiku štednje i dopuni je razvojnim i monetarnim poticajima putem Europske središnje banke (ESB). Ali banka oklijeva upumpavati novac u financijski i gospodarski krvotok. Gospodarstvo Unije nikako da dobije zalet. Dosadašnjim nevoljama pridružilo se i sustavno padanje cijena, pa i u Hrvatskoj, koje prijeti prelaskom u deflaciju. Opasna deflacija može EU iz recesije odvesti u višegodišnju depresiju, poput one u Japanu tijekom prošlih dvaju desetljeća.

   Ništa novo pod kapom nebeskom. Tako bi vjerojatno, da je živ, danas rekao američki ekonomist Irving Fisher koji je prije 80 godina skovao »dugovno-deflacijsku« teoriju ekonomske depresije. Ono što se događalo tada, događa se i danas. Sve ozbiljne depresije, kaže, »počinju s prekomjernom zaduženošću, a nastavljaju se s deflacijom«. Na primjeru depresije u SAD-u i ostalim državama tijekom 1920-tih i 1930-ih godina, Fisher je upozorio da prezaduženost najprije potiče štednju i razduživanje svih, pa i banaka, koje otpisuju dio dugova. To za sobom povlači usporavanje cirkulacije novca, a zatim i pritisak na pad cijena. Nadalje, to smanjuje prodaju i profite poduzeća, koja počinju otpuštati zaposlene. Nakon toga dodatno pada potražnja, što potiče bankrote poduzeća i još sporiju cirkulaciju novca. Proračuni i banke nastavljaju s novim, samoporažavajućim krugom razduživanja koje nema kraja. Cijelo se gospodarstvo vrti u začaranoj spirali, toneći sve niže.

   Ta negativna spirala neće se sama od sebe prekinuti, upozorava Fisher. Mogu je prekinuti središnje banke tiskanjem i upumpavanjem novca. One su to i učinile, pa su pomogle izvući svijet iz Velike depresije 1929. No, današnja vladajuća politika u EU i Hrvatskoj odupiru se takvom izlazu i ponavljaju već viđeno. Kao da ništa nisu naučili iz povijesti. Kao da je svijet došao s njima, a s njima će i završiti