Mnogi su se zabrinuli nad dramatičnim padom inozemnih ulaganja u Hrvatsku. U prvom tromjesečju ove godine iznosila su samo 204 milijuna eura, upola manje nego u istom lanjskom razdoblju, prema podacima HNB-a.

Ta ulaganja padaju već od početka krize. Od 2010. do danas iznosila su 2,9 milijarda eura, što je samo četvrtina od iznosa kojeg je Hrvatska primila u četirima najboljim godinama prije krize, prema izračunu HGK-a. 

   Podatak se čini dramatičnim ponajprije zato što Vlada, oporba i HNB godinama ističu da veće strane investicije mogu zemlju izvući iz krize. Stoga smatraju da Hrvatskoj prioriteti trebaju biti popravljanje položaja na ljestvicama globalne konkurentnosti, smanjivanje prava hrvatskih radnika i ostale »strukturne reforme« koje će zadovoljiti investitore.

Međutim, vladajuće stranke, oporba i središnja banka nisu iskrene prema građanima. Strane izravne investicije – kao i novac iz europskih fondova – nikada nisu imale presudnu ulogu u razvoju nacionalnih gospodarstava. 

   Primjerice, inozemna izravna ulaganja u svijetu iznosila su 1990. samo jedan posto svjetskog BDP-a i samo četiri posto od investicija u kapital, prema najnovijem izvješću UNCTAD-a. Godine 2013. vrijednost tih ulaganja se udvostručila – na dva posto svjetskog BDP-a i na osam posto od ukupnih investicija u svijetu. Od početka krize stvari su počele ići unatrag. 

  Dakle, usprkos nezapamćenom širenju slobode kretanja kapitala u posljednjih četvrt stoljeća, izravna strana ulaganja zadržala su marginalnu ulogu u investicijama, u zapošljavanju i razvoju nacionalnih gospodarstva.

Slično je bilo i u Hrvatskoj. U 2008. godini, najboljoj prije krize, izravna strana ulaganja iznosila su rekordnih 9 posto BDP-a, prema podacima HGK-a, a ukupne hrvatske investicije gotovo 30 posto BDP-a. Sada je sve u padu. 

   Žalostan je, međutim, podatak o tome kamo su stranci uložili gotovo 25 milijardi eura, koliko je Hrvatska primila od osamostaljenja. Gotovo ništa nisu investirali u nove proizvodne pogone i radna mjesta. Uglavnom su kupovali ono što je Hrvatska naslijedila iz komunizma, ili ulagali u najprofitabilnije sektore poput banaka, telekomunikacija i farmaceutske industrije.

Preplavili su Hrvatsku inozemnim trgovačkim centrima, pri čemu im nikakve administrativne prepreke nisu smetale. Koliko su inozemni investitori u posljednjih 20 godina zakočili razvoj hrvatskih poduzeća i pobrali im vrhnje, to nitko nije istraživao. 

  Pravo je pitanje zašto Vlada i središnja banka marginalnim stvarima u gospodarstvu pripisuju glavnu, odlučujuću ulogu. Od pada inozemnih ulaganja daleko je dramatičnije to što najodgovorniji u zemlji nastavljaju građanima sijati iluzije da ih iz krize može izvući netko iz inozemstva – a ne Banski dvori, središnja banka i hrvatski poduzetnici. Usprkos globalizaciji, domaći poduzetnici, bankari i domaći potrošači posvuda bi bili i ostali temelj svakog nacionalnog gospodarstva, a inozemni investitori su dobrodošao dodatak.

Stavljanjem razvojne karte na strani kapital i na europske fondove najodgovorniji u Hrvatskoj pokazuju da su krajnje ideologizirani i da nemaju puno veze sa stvarnošću. Ako razvoj ne može krenuti iznutra, iz Hrvatske, neće moći doći ni izvana.