Zbog dramatičnih previranja u SDP-u prekjučer je u sjenu pala proslava 20. obljetnice uvođenja kune kao nacionalne valute, koju je guverner HNB-a Boris Vujčić nazvao istinski uspješnim projektom. On je slavio čvrstu kunu i devizne rezerve, a ponadao se da će na sljedećoj proslavi, za deset godina, taj »uspješni projekt« nestati i biti zamijenjen eurom.

   Slavljenički ugođaj, međutim, malo je pomutio nazočni predsjednik Republike primijetivši da slavljenica kuna danas živi u opustošenoj šumi, misleći na gospodarstvo koje već šest godina tone. Ivo Josipović je oprezno pitao može li kuna pridonijeti da šuma oko nje počne rasti. Slično pitanje već 20 godina postavljaju brojni hrvatski ekonomisti. Naime, valute dobivaju na vrijednosti kad jača gospodarstvo. Kad gospodarstvo slabi, onda slabi i valuta. Hrvatska se odupire toj logici. Ona ima jednu od najstabilnijih valuta u Europi i svijetu. Što je kuna jača, to je gospodarstvo slabije i nekonkurentnije.

   Ne treba zaboraviti da je kuna uvedena kao dio dugoročnog programa ekonomske stabilizacije iz 1993.. Tada je premijer bio Nikica Valentić koji je također ponosan na rezultate svoje Vlade. Međutim, uvođenje kune jedini je uspjeh Valentićeva programa. Gotovo ništa drugo do danas nije ostvareno. Hrvatsko gospodarstvo nije doživjelo uzlet, nego stabilno propadanje.

   Hrvatska se najsporije razvijala od svih bivših komunističkih država, današnjih članica EU. Poljska je nakon 1990. udvostručila svoje gospodarstvo. Hrvatska je tek 2003. uspjela dostići prijeratnu razinu gospodarstva, a do kraja 2012. povećala je svoj BDP samo 7,9 posto u odnosu na 1990. godinu (Bebek, Santini). U bivšem sustavu hrvatski je BDP rastao po stopi od pet posto godišnje, a nakon uvođenja slobodnog tržišta manje od 0,7 posto. Hrvatska je jedina tranzicijska članica EU u kojoj udio robnog izvoza u BDP-u pada već dva desetljeća. Industrija i radna mjesta sustavno nestaju, tako da smo 2012. imali dvostruko više umirovljenika i nezaposlenih nego 1990., a 11 posto manje zaposlenih.

   Očito je riječ o pogrešnoj koncepciji hrvatskog razvoja, koja već 20 godina, uz ostalo, počiva na fiksnom i precijenjenom tečaju kune te politici privatizacije. Upravo to su, prije 20 godina, svim tranzicijskim zemljama savjetovali međunarodni bankarski i financijski centri. Dok je većina tranzicijskih zemalja dovela u pitanje fiksni tečaj, a dijelom i privatizaciju, hrvatske vlasti toga se i danas čvrsto drže. Guverneri su dobivali međunarodne nagrade, a Hrvatskoj je ostala »opustošena šuma«.

   Iznenađuje žudnja HNB-a za uvođenjem eura, za kojeg je kuna relativno fiksirana. Naime, većina članica EU, koje su se odrekle nacionalne valute, danas se ne mogu izvući iz krize. Najviše stope razvoja u prvom kvartalu, iznad tri posto, imaju Britanija, Poljska, Mađarska i Rumunjska, koje su očuvale nacionalne valute i upravljaju njima u korist konkurentnosti vlastita gospodarstva. Hrvatski vladajući i oporbeni krugovi, međutim, prave se da to ne vide. Oni i dalje vjeruju da će gubitak suverenosti Hrvatske u fiskalnoj i monetarnoj politici pospješiti njezin razvoj. Ne žele priznati da očajnički traže »unutarnje rezerve« u konceptu razvoja koji je mrtav već barem pet-šest godina.