Središnja banka nije pokazala zabrinutost zbog pada potrošačkih cijena u veljači za 0,6 posto, iako je to označilo ulazak Hrvatske u deflaciju, nezabilježenu u novijoj povijesti. Naprotiv, HNB je u komentaru za jedan dnevni list rekao da deflaciju ne vidi kao dugoročnu opasnost, te da će ona imati pozitivan učinak na kupovnu moć stanovništva. 

HNB vjerojatno očekuje da će pad cijena tijekom godine biti zaustavljen, jer Vlada povećava poreze. Očekuju se više trošarine na duhan, viša je međustopa PDV-a, a najavljuje se i rast zdravstvenog doprinosa na plaće s 13 na 15 posto. To će povećati troškove proizvođača, a može podići i cijene u maloprodaji. Takvom kalkulacijom, međutim, odgovorni izbjegavaju suočiti se s pravim problemom. Tvorničke cijene u Hrvatskoj padaju već od kolovoza prošle godine, a trgovačke se marže stanjuju već godinama. To što država diže poreze i doprinose, samo prikriva trend padanja cijena. 

Istina je da će građanin u prodavaonici, zbog deflacije, za isti novac dobiti malo više. Ali to neće povećati zaradu ni proizvođača, niti trgovaca. Deflacija neće dugoročno pojačati ni kupovnu moć građana. Deflacija zapravo pomaže smanjivanju broja kupaca. Primjerice, radniku u tvornici keksa odgovara, kao potrošaču, kad padnu cijene proizvoda u dućanu. Ali past će i cijene keksa. To znači da će se i tvornica keksa pridružiti ostalim poduzećima u snižavanju cijena i rezanju troškova za radnu snagu – ili smanjivanjem plaća, ili otpuštanjem, ili kombinirano. Pad cijena i otpuštanja su odgovor poduzeća na krizu potražnje. 

Najopasnija posljedica početka deflacije u Hrvatskoj je nagli rast nezaposlenih, što se događa od ljeta prošle godine. Ako to ne zabrinjava HNB, koji ima najmoćnija sredstva za povećanje potražnje, čudno je da to ne zabrinjava Sabor i Vladu koji izravno odgovaraju biračima. Čudno je da Vladu ne brine ni to što će deflacija, koja potiče pad BDP-a, realno povećati udio javnog duga u BDP-u. Kao da je deflacija dječja igra, a ne pojava s razornim ekonomskim i društvenim posljedicama, koja ne odgovara nikome. 

Istina, deflacija kratkoročno odgovara bankama i vjerovnicima, jer povećava realnu kamatnu stopu. Ako je netko dao kredit uz šest posto, uz inflaciju od dva posto kamate će realno iznositi oko četiri posto, a uz deflaciju od jedan posto, realne kamate mogu iznositi oko sedam posto. No, iako deflacija pomaže prelijevanje dohotka dužnika u džepove vjerovnika, ona dugoročno ne odgovara ni vjerovnicima, jer polako uništava gospodarstvo i dužnike. 

HNB nije zabrinut zbog početka deflacije, jer sebe ionako ne smatra odgovornim za gospodarstvo, zapošljavanje i za smanjivanje javnog duga – za razliku od drugih središnjih banaka u svijetu. HNB tvrdi da je zadužen ponajprije za stabilnost cijena. Ako je tako, zašto HNB nikad ne kaže koja je njegova ciljana stopa inflacije – za razliku od drugih središnjih banaka koje, primjerice, kažu da je to dva posto? Ako HNB izbjegne izreći konkretne ciljeve, to znači da ga nitko neće moći hvatati za riječ i prozivati. Tako može oprati ruke od svega, pa i od ono malo odgovornosti koju još sebi pripisuje.