Na vrata nam kuca deflacija. U studenom je inflacija u Hrvatskoj pala na 0,4 posto na godišnjoj razini, što je njezina najniža vrijednost još od 1995. Kad cijene uspore rast, potrošačima se to čini kao dobra vijest – ali samo na prvi pogled.

Naime, kad inflacija krene prema nuli i počne padati u deflaciju, to gospodarstvu, ljudima i državama donosi samo nevolje. Deflacija je gora od inflacije. Dok je razumna inflacija znak gospodarskog napretka, deflacija je definitivno znak nazatka.

Padanje cijena je poput puzajuće elementarne nepogode koja ostavlja teške ekonomske, socijalne i političke posljedice. Za Hrvatsku, koja se već pet godina ne može izvući iz recesije, prelazak inflacije u deflaciju značio bi da se kriza cementirala i pretvorila u dugotrajnu ekonomsku depresiju. 

   Ista stvar prijeti cijeloj EU, jer se inflacija već tri mjeseca prosječno kreće od 0,7 do 0,8 posto. Poželjna stopa inflacije, koju je kao svoj cilj istaknula Europska središnja banka (ECB), iznosi dva posto. No, u Grčkoj, Bugarskoj, Cipru i Latviji cijene su već otišle u minus, dok se u Španjolskoj i Italiji još kreću malo iznad nule, kao u Hrvatskoj. 

   Sustavno padanje cijena ukazuje na to da gospodarstvo potresa duboka kriza potražnje. Deflacija je znak da gospodarstvo nema nikakvih poticaja ni motiva za razvoj. Bez potražnje i kupaca gospodarstvo ne može naprijed, kao ni biljka bez vode.

Cijene padaju jer su građani sve siromašniji, manje troše i čekaju da proizvodi dodatno pojeftine. Potražnju smanjuju i države kad režu javnu potrošnju. Poduzeća tako gube zaradu i rade ispod kapaciteta, pa investitorima nije ni na kraj pameti otvarati nove tvrtke.

Naprotiv, kad svi štede i stežu remen, gospodarstvo vene, spušta plaće i otpušta radnike. Banke se istodobno razdužuju i poduzećima zatvaraju kreditne slavine. 

  Deflacija pogoršava i zaduženost država. Recimo da BDP neke zemlje iznosi 100, a javni dug također. Vlada može zaustaviti rast duga. No, pad cijena od dva posto dovest će do pada BDP-a na 98, ali dug će ostati 100.

To znači da deflacija poništava vladine mjere štednje, povećava proračunski deficit i udio javnog duga u BDP-u. No, najteža posljedica deflacije je nastavak rasta nezaposlenosti, osobito mladih ljudi, od kojih gotovo svaki drugi nema izgleda za stjecanje radnih vještina i za samostalno podizanje vlastite obitelji. 

   Europa i SAD doživjeli su dramatičnu deflaciju između dva svjetska rata, za Velike depresije. Cijene u zemljama Zapada tada su pale od 10 do 40 posto, a visoka nezaposlenost je razorila stabilnost Europe. Iz tih nevolja SAD i Europa kasnije su izašli poznatim kejnezijanskim mjerama, tako što su države masovno poticale potražnju i otvaranje radnih mjesta. Novac za to tiskale su njihove središnje banke. 

  Guverner ECB-a Mario Draghi ovih je dana također najavio nekonvencionalne mjere za sprečavanje deflacije, ali još se ne zna što će ta banka poduzeti. Naime, dio članica EU, na čelu s Njemačkom, vjeruje da je strah od deflacije i ekonomske depresije pretjeran te da će se stvari riješiti mjerama štednje, bez ikakve pomoći središnjih banaka. Slično, po svemu sudeći, misle i vlasti u Hrvatskoj – u kojoj proizvođačke cijene padaju još od ljeta prošle godine.