Politika stezanja remena, koju predvodi Europska komisija, doživjela je novi udarac. Tri velike zemlje – Francuska, Italija i Španjolska – odlučile su na svoju ruku ublažiti štednju u proračunu za iduću godinu. Komisiji su poslale prijedloge u kojima je proračunski manjak veći od zacrtanog u Bruxellesu, pa nije čudno što ih je jučer kritizirala. Međutim, pitanje je hoće li Komisija vratiti Parizu, Rimu i Madridu proračune na popravak i kazniti neposlušne. Talijanski premijer Matteo Renzi prkosno je najavio da neće popravljati proračun, već će ga vratiti Bruxellesu u istom obliku. Komisija je Francuskoj već nekoliko puta progledala kroz prste, ali ove jeseni Pariz je sam sebi napravio nove »olakšice«.

Kriza politike štednje vjerojatno je jedan od razloga koji je predsjednika Komisije Jean-Claude Junckera naveo na ocjenu kako u EU nastaju »pukotine i lomovi«. Očito, EU se ne može dogovoriti ne samo o rješavanju akutne izbjegličke krize.

Njezine članice sve manje poštuju ono što je dogovoreno još u Maastrichtu, a naknadno dopunjeno paktovima koji trebaju osigurati nizak proračunski deficit i javni dug država. Stezanje remena ne polučuje očekivane rezultate, što dovodi do rastućeg nepovjerenja ne samo u politiku štednje, nego i u institucije EU.

U potrazi za rješenjem, prvi čovjek euroskupine Jeroen Dijsselbloem predložio je prekjučer stvaranje neovisnog stručnog povjerenstva koje bi umjesto Europske komisije ocjenjivalo je li neka država prekršila dogovoreno, a koje bi natjeralo članice na proračunsku disciplinu. Dijsselbloem je time neizravno priznao da Komisija gubi vjerodostojnost. Kritičari je optužuju da nekim članicama gleda kroz prste, da njezina politika štednje škodi dužnicima, a koristi samo vjerovnicima na čelu s Njemačkom, što je najočitije u slučaju Grčke.

No, zanimljivo je da ni Juncker, niti Dijsselbloem, ne dovode u pitanje ispravnost politike štednje – unatoč tome što je pridonijela gospodarskom zaostajanju EU za cijelim svijetom, održavanju dvostruko veće nezaposlenosti nego prije krize, kao i širenju  radikalizma u Europi.

Nevolja je što se gotovo nitko od odgovornih dužnosnika u EU i članicama ne bavi uzrocima šestogodišnjih gospodarskih podbačaja Unije i gubitkom konkurentnosti zemalja, već se bave isključivo posljedicama krize, kao što su rastući dugovi i deficiti. Jedan je od glavnih uzroka krize, kako je poznato, stvaranje monetarne unije, zbog koje je 19 zemalja izgubilo nacionalnu valutu i monetarnu suverenost, a sve članice su izgubile kontrolu nad proračunskom politikom. Time su izgubile i osnovne poluge za borbu protiv krize i nezaposlenosti. Države imaju speficične potrebe, a Bruxelles svima propisuje uniformirane ekonomske lijekove, koji kod jednih proizvode dobar učinak, a kod drugih pogoršavaju bolest.

Stoga nikoga ne treba čuditi što politika štednje i EU pucaju po šavovima i što države nastoje vratiti različite ovlasti koje su nadobudno prenijele na Uniju. Neke to rade glasnije, poput Britanije. Neke to čine tiše, poput Francuske, Italije i Španjolske, dok se brojne članice na to tek pripremaju. Najveće hrvatske stranke u izbornoj kampanji nisu se o tome izjašnjavale. One će proračun krojiti tek nakon izbora.