Snimio Sergej Drechsler / NL arhiva
Josip Budimir koji se u ime Domoljubne koalicije jučer zauzeo za daljnje smanjenje zakonskih prava zaposlenih u Hrvatskoj, odnosno za »fleksibilizaciju tržišta rada«. Kaže da »dobrog radnika« ionako ne treba štititi od poslodavca, jer je njegov saveznik
Ekonomski stručnjak HSLS-a Josip Budimir smatra da oni koji danas žele zaštititi radnike od poslodavaca ne žive u stvarnosti. Takvi žive još u 19. stoljeću, u klasnom ratu, tvrdi Budimir koji se u ime Domoljubne koalicije jučer zauzeo za daljnje smanjenje zakonskih prava zaposlenih u Hrvatskoj, odnosno za »fleksibilizaciju tržišta rada«. Kaže da »dobrog radnika« ionako ne treba štititi od poslodavca, jer je njegov saveznik.
Što ćemo s »lošim poslodavcima«, Budimir nije spominjao. Možda ne želi znati kako je radnicima. Sve je više onih koji rade i prekovremeno, ali za to dobivaju istu ili manju plaću. Vjerojatno nije čuo da radnici u nekim privatnim poduzećima potpisuju papire na kojima se unaprijed odriču stanovitih prava. To im je ponekad uvjet za dobivanje posla. Takvih »dobrih radnika«, koji šute i trpe, ima sve više, jer posla u Hrvatskoj nema dovoljno. Budimir to smatra normalnim, tražeći zakonsko smanjivanje obveza poslodavaca prema radnicima, jer će ih tako lakše i zapošljavati.
U tome ima istine, jer stvarnost pokazuje da poslodavci sve više primaju radnike na povremene, honorarne poslove. Što je manja obveza prema radniku, što mu je manja plaća, to je vjerojatnije da će dobiti posao. Nevolja je, međutim, što takav razvoj događaja, ako se nastavi legalizirati, zasigurno neće dovesti do rasta zapošljavanja, ni razvoja, kako vjeruje Budimir. Stvarnost pokazuje da taj put zapravo vodi u sve veću nesigurnost, potplaćenost i u nezadovoljstvo radnika. Možda taj ekonomist iz Domoljubne koalicije živi u stvarnosti, ali nevolja je što njegova rješenja vode u 19. stoljeće.
Budimir u svojim zahtjevima nije osamljen. I mnogi drugi ekonomisti smatraju da je problem u tome što je cijena rada u Hrvatskoj previsoka. Slično misli i EK koja gotovo svim državama kao lijek preporučuje fleksibilizaciju tržišta rada, tvrdeći da će to potaknuti investicije. Međutim, investicija u Uniji sve je manje, domaćih i stranih. One padaju u cijelome svijetu. Bankovni kapital također se povlači u nacionalne granice. Politika štednje, koja traži smanjenje plaća i javne potrošnje, pokazala se promašenom. Gospodarstvo EU dotaknulo je dno i počelo se sporo oporavljati, ali ostaje činjenica da eurozona u posljednjih šest godina ima najgore ekonomske rezutate u svijetu.
