I dalje je nejasno hoće li grčka vlada i dužnosnici EU-a postići kompromis kojim bi se Atena obvezala na dodatno rezanje mirovina i javne potrošnje, u zamjenu za milijarde eura pomoći – čime bi ta zemlja izbjegla bankrot. Međutim, ako se i postigne dogovor na toj osnovi, izvjesno je da to Grčkoj neće bitno pomoći. Bankrot će se samo odgoditi, jer je terapija koju europski kreditori nameću toj zemlji dokazano pogrešna.

Takav zaključak proizlazi iz žestokih polemika koje su se ovih dana obnovile među zapadnim ekonomistima, bivšim političarima, komentatorima, pa čak i djelatnicima Međunarodnog monetarnog fonda. Kritičari optužuju MMF da je izdao sam sebe i u slučaju Grčke pristao na avanturu spašavanja, unaprijed osuđenu na neuspjeh.

Kad je 2009. postalo jasno da su grčke vlade dovele svoje javne financije do propasti, te da će Ateni trebati međunarodna pomoć, na scenu je stupio MMF zajedno s Europskom komisijom i Europskom središnjom bankom. Ta je Trojka propisala Grčkoj štednju, odnosno dramatična rezanja plaća, mirovina i ostalih proračunskih izdataka, u visini od čak 16 posto BDP-a – ukratko, fiskalnu konsolidaciju i reforme.

U zamjenu, Grčka je dobila oko 250 milijardi eura kreditne pomoći.

Nevolja je u tome, pišu kritičari iz redova MMF-a, što je fiskalna konsolidacija samo dio MMF-ove terapije za pomoć dužnicima u nevolji. MMF je redovito propisivao još dva lijeka: devalvaciju valute i otpisivanje dugova. Štednja je restriktivna mjera, a devalvacija pomaže vraćanju konkurentnosti gospodarstva. Otpis dugova, pak, pomaže dužniku da stane na noge. Te tri mjere desetljećima su bile dobitna kombinacija, koja je završavala gospodarskim oporavkom dužnika.

No, u slučaju Grčke sve je stalo na jednoj mjeri – stezanju remena, bez ikakvih ekonomskih poticaja. Kritičari optužuju MMF da je na tu manjkavu terapiju pristao zbog pritiska europskih institucija, koje su cijelo vrijeme bile i ostale isključivo na strani vjerovnika. Istina, Grčka ne može izvesti devalvaciju, jer je prihvatila euro. No, europski vjerovnici od početka nisu imali sluha za otpis dugova.

Da je Trojka već 2010. otpisala Grčkoj dio dugova, za spašavanje zemlje ne bi trebalo 250 milijardi eura, nego osjetno manje. Više od 90 posto te pomoći nije ni otišlo za spašavanje Grčke, nego za spašavanje eura i grčkih kreditora, među kojima su europske banke.

Trojka je tek 2012. Grčkoj otpisala dio dugova, kad je cijeli svijet vidio da mjere štednje samo pogoršavaju stanje. Rezultat promašene terapije jest da Grčka ni danas nije izašla iz duboke krize, a još je dužnija nego prije krize. U međuvremenu Grčka je destabilizirana – ekonomski, socijalno i politički – a pokreti otpora štednji proširili su se i Europom.

Logično je da Grčka opet traži otpis dugova. Svakome je jasno da ih nikad neće moći vratiti. No, europski kreditori na to ne pristaju. Ateni propisuju novu dozu terapije štednje, iako se pokazala jalovom i štetnom. Kao da u proteklih pet-šest godina nitko nije ništa naučio. Razlika je u tome što se MMF ovih dana naglo povukao iz Trojke, pa su europske institucije ostale same u svojoj upornosti da nastave isti eksperiment, s već viđenim ishodom.