Hrvatski izvoznici već godinama stidljivo zagovaraju deprecijaciju kune, zbog sebe, ali i zbog poboljšanja konkurentnosti cijeloga gospodarstva – od industrijske i poljoprivredne proizvodnje, do turizma. Hrvatske vlade tvrde da je poticanje izvoza njihov prioritet, ali taj zahtjev izvoznika nisu slušale. Na to se oglušivala i Hrvatska narodna banka, koja već dva desetljeća vodi politiku razmjerno čvrstog tečaja kune. 

  No, predsjednik Hrvatskih izvoznika Darinko Bago jučer je deprecijaciju otvoreno zatražio. Očito je da hrvatskim proizvođačima i izvoznicima voda dolazi do usta, osobito nakon ulaska Hrvatske u EU, kad su im stranci počeli otimati i domaće tržište. Hrvatske su trgovine preplavljene uvoznom robom koja domaću istiskuje s polica. Gotovo sve iz uvoza je jeftinije, zbog visokog tečaja kune. Hrvatska poljopriveda i industrija stoga nastavljaju posrtati, ne zato što su Hrvati neradnici i nesposobni, nego zato što tečajna politika podupire strane proizvođače i uvoz, a ne očuvanju hrvatske proizvodnje i radnih mjesta. 

 Iluzija je očekivati da će političke stranke lako prihvatiti zahtjev izvoznika, osobito prije izbora. Bago to ni ne očekuje, već tvrdi da želi samo potaknuti stručnu raspravu o postupnoj deprecijaciji kune od 10 posto, tijekom pet godina. Smatra da stranke trebaju razumjeti golemu važnost tog pitanja, kako bi se moglo rješavati nakon izbora, uz kakvo-takvo suglasje vlasti i oporbe. Bago nije napao središnju banku. Kaže da ona ne može biti slobodni strijelac. Ne može tečajnu i monetarnu politiku mijenjati bez potpore stranaka. HDZ, SDP i njihovi partneri, naime, svojim su djelima u dva desetljeća pokazali da im je čvrsti tečaj kune – a time i mogućnost nastavka stabilnog zaduživanja Hrvatske – važniji od poticanja hrvatske proizvodnje, izvoza i zapošljavanja. 

  Stoga je Hrvatska izbačena iz makroekonomske ravnoteže, na što ovih dana prstom upire Europska komisija. Industrija u Hrvatskoj manja je od predratne. U posljednjih pet godina udio hrvatskog izvoza, u svjetskom, pao je 20 posto. Hrvatska je jedina tranzicijska država, članica EU, u kojoj udio izvoza u BDP-u sustavno pada već dva desetljeća. Dok se robni izvoz Slovenije i Mađarske popeo na oko 80 posto BDP-a, hrvatski je pao na dvadesetak posto. A jedino izvozom Hrvatska može doći do deviza za vraćanje rastućeg vanjskog duga. Bez toga doći će do kraha. 

 Zaokret Hrvatske prema jačanju proizvodnje i izvoza ne može se postići samo »strukturnim reformama« u državnom proračunu i tvrtkama. Naime, najveća i najgora strukturna reforma u hrvatskoj državi i gospodarstvu već je izvedena, dijelom zbog HNB-ove politike fiksnog tečaja kune. Gospodarstvo je u 20 godina promijenilo strukturu na štetu proizvodnje, izvoza i radnih mjesta, a država, poduzeća i građani zadužili su se do grla. Stoga i ključ oporavka leži u HNB-u. Upravo poticajna tečajna i kreditna politika mogu najviše pridonijeti konkurentnosti hrvatskih poduzeća i izvoza, više od bilo kakve proračunske štednje i stezanja remena. Tko misli da tečaj nije bitan, neka pogleda u kakve je nerazrješive muke i stagnaciju došla eurozona. Najgore je mediteranskim državama, koje bi danas također morale deprecirati valutu, ali je – za razliku od Hrvatske – više nemaju. Stoga se iz gliba pokušavaju izvući povlačenjem samih sebe za kosu.