Bilo je za očekivati da će i Katolička crkva poduprijeti oko 60 tisuća građana koji već godinama stenju pod teretom kredita uvećanih oko 65 posto, nakon dviju revalvacija švicarskog franka. Teret koji je pao na njihova leđa tako je težak i neljudski da je kardinal Josip Bozanić u uskrsnoj poruci prozvao banke, nazivajući te kredite običnim lihvarenjem. Pozvao je vlasti da nađu zakonska rješenja radi pravične preraspodjele tog tereta.
Podivljali krediti nisu samo problem ljudi koji su ih podigli. Ne može se reći: sami su si krivi. Građani su bili nezaštićeni, a država je zakazala. Ne stoje tvrdnje da taj problem treba prepustiti »tržišnom mehanizmu«, jer slobodno tržište nikad nije ni postojalo, osim u nekim ideologijama. Zakone na tržištu i ponašanje sudionika oduvijek su određivale države, putem parlamenta. Financijski sustav, pak, reguliraju središnje banke, koja je u hrvatskom slučaju mnogo puta zakazala – otkako je postala »neovisna« od građana, gospodarstva i države.
Krediti vezani uz »švicarce« postali su težak društveni problem, koji se sutra može proširiti na ostale dužnike i na sve kredite uz valutnu klauzulu. Tečajevi valuta u pravilu nisu stabilni. Stoga vodeći ljudi Crkve, čini se, traže od vlasti da nađu trajnije rješenje, svjesni da treba maksimalno ograničiti primjenu valutne klauzule. Kardinal Bozanić poziva se na slučaj Austrije, koja je u startu spriječila klauzulu.
Hrvatski politički krugovi, kao i HNB, nisu za pretvaranje kredita u »švicarcima« u kunske kredite, nego u eurske. To je privremeno rješenje, slično kao i zamrzavanje tečaja franka. Nad glavom hrvatskih dužnika i dalje visi eurska valutna klauzula. Političke stranke, a osobito vodstvo središnje banke, nisu još spremni suočiti se s pogrešnom politikom HNB-a, koja je poticala eurizaciju Hrvatske, čime je državu, gospodarstvo i građane pretvarala u taoce (međunarodnog) financijskog sustava.
O tome je vjerojatno trebalo razmišljati ranije, možda prije nego što je 90 posto bankarskog sustava nepromišljeno prepušteno strancima. Glavno političko pitanje danas postaje kako financijski sustav – koji brine ponajprije o vlastitu profitu – vratiti u službu ljudi i gospodarstva. Banke su jako zaštićene od rizika i propasti, ali ljudi nisu – što se vidi i u valutnoj klauzuli.
No, hrvatski politički krugovi neće moći taj problem dugo gurati pod tepih. Plan za istiskivanje kune iz upotrebe i za prelazak Hrvatske na euro počeo se rasplinjavati. Hrvatska sve manje zadovoljava uvjete za prihvaćanje eura. Članice eurozone ne žele Hrvatsku. Štoviše, pokreti za odbacivanje eura jačaju u zemljama koje su ga već prihvatile, osobito u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Grčkoj, a odnedavno i Njemačkoj. Euro je u krizi već pet godina, jer je brojnim članicama prouzročio gubitak konkurentnosti i blokirao njihov gospodarski razvoj, slično kao i promašeni režim Zlatnog standarda između dvaju svjetskih ratova. Monetarne unije su povijesne epizode. Po svemu sudeći, kuna će živjeti dulje od eura. Bilo bi dobro da se s takvim razvojem događaja pomiri i HNB. Hrvatska je zadržala formalnu monetarnu suverenost, a vrijeme je da je politički krugovi počnu koristiti za stvarnu zaštitu svojih građana, gospodarstva i radnih mjesta – kako to sve više čine i ostale srednjoeuropske države s vlastitom valutom.
