Sve češće se čuju optužbe da je Živi zid prikrivena komunistička ili fašistička stranka. Kritičari tvrde da ti ljudi – koji svojim tijelima sprječavaju ovrhe nad stanovima i izbacivanje očajnih dužnika na ulicu – ne poštuju zakon, da predlažu »olaka rješenja«, a osobito HNB-ovo »tiskanje novca« za javne potrebe. Time bi se, prema mišljenju Ivana Sinčića, prekinuo monopol privatnih banaka na tiskanje novca, koji traje već 20 godina.

   Ne ulazimo u to koliko su ljudi iz Živog zida kompetentni za vođenje monetarne politike. Ali kritičare tiskanja novca treba upozoriti da monetarno popuštanje, odnosno velike financijske injekcije iz središnjih banaka, nisu Sinčićeva izmišljotina. Primjenjivale su ih središnje banke u komunističkim, fašističkim, ali i demokratskim državama Zapada, kako bi tijekom krize podigle potražnju te pokrenule gospodarstvo i zapošljavanje. Od 2008. godine novac se bjesomučno tiska od Tokija do Washingtona, a odnedavno to radi i Europska središnja banka (ESB).

   Kritičari tvrde da će to proizvesti inflaciju, ali ne onu od dva-tri posto, nego hiperinflaciju veću od 100 posto. Oni su promašili metu, jer danas nema opasnosti od (hiper)inflacije, nego od deflacije koja se prošle godine ušuljala u brojne članice EU, pa i Hrvatsku. Upravo zato je ESB i pokrenuo tiskaru. Stručnjaci MMF-a često upozoravaju da je deflacija iznimno opasna. Između dvaju svjetskih ratova urodila je dugotrajnom gospodarskom stagnacijom u Europi. Primjerice, Britanija je tek uoči Drugoga rata dosegnula razinu BDP-a iz 1918. godine. Hitler u Njemačkoj nije došao na vlast zbog hiperinflacije, koja je zaustavljena 1924., nego tijekom deflacije i skoka nezaposlenosti, koja je uoči 1933. iznosila 29 posto. Deflacija je opasnija od inflacije. Umjerena inflacija potiče gospodarski rast, a deflacija izaziva gospodarski pad, nezaposlenost i povećavanje dugova.

   Deflaciju, kad se ukorijeni, teško je suzbiti. Inflaciju se može zaustaviti preko noći i držati pod kontrolom. Ekscesni slučaj u povijesti hrvatske države bila je hiperinflacija u doba Domovinskog rata, ali i ona je bila svjesno poticana. Da HNB nije zavrtio tiskaru, vlasti ne bi mogle financirati nabavku oružja, obranu zemlje te isplaćivati plaće i mirovine. Hrvatska bi bankrotirala. HNB je neumjerenim tiskanjem novca zapravo omogućio stvaranje neovisne države.

   A kakve su koristi država i narod imali od restriktivne politike HNB-a, koji je nakon rata postao »neovisan« o njima? Dobili smo gospodarsku stagnaciju. Hrvatski BDP, kad se odbije inflacija, danas je isti kao prije rata. Država i građani podigli su javni i osobni standard ponajprije uz pomoć kredita, financiranih novcem koji su elektronički natiskale privatne banke u stranom vlasništvu, a ne HNB. Sada su u dužničkom ropstvu. Kakvu budućnost imaju mladi ljudi? Svaki drugi nema posao, nema izgleda ni da ga uskoro dobije. Nema više ni kredita.

   Mladi ljudi iz Živog zida osjećaju to na svojoj koži. Živi zid, zapravo, otvara pitanja koja su još prije nekoliko godina trebali otvoriti SDP i HDZ. To nije pitanje običnog tiskanja novca, nego pitanje hoće li hrvatske vlasti voditi suverenu, poticajnu monetarnu i kreditnu politiku u korist rasta gospodarstva i zapošljavanja, ili će nastaviti restriktivnu politiku i štednju, kao da krize i nema.