Predsjednica Republike nije pogriješila kada je odustala od odlaska u Marakeš i kada nije politički podržala Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i redovitim migracijama. To što je incijativa za taj sporazum došla iz krugova Ujedinjenih naroda, ne znači da je ona neupitna. Ni dužnosnici UN-a nisu imuni na zalijetanja i pogreške, što je slučaj s tom inicijativom.

Međunarodne migracije ne mogu se regulirati bez ključnih zemalja, glavnih primatelja useljenika, kao što su SAD, Australija, Švicarska ili Izrael. Ne mogu ni bez trećine članica EU-a, koje također nisu došle u Marakeš, a izravno ili neizravno pogođene su naporima da se olakša useljavanje emigranata s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Zna se da su valovi useljenika u Europu pokrenuti ponajprije zbog vojnih intervencija zapadnih zemalja u Libiji i Siriji, pod izgovorom da njihove vlasti krše ljudska prava. Oni isti krugovi koji su financirali i organizirali ustanke na Bliskom istoku i Africi, ugrozili sigurnost i normalan život ljudi, sada im u zamjenu žele osigurati ljudsko pravo na »sigurno, uređeno i redovito« preseljavanje.

Polazište je UN-a da svaka nacija ima pravo na autonomnu organizaciju svog života, bez vanjskog miješanja. Pitanje je zašto se dužnosnici UN-a bave posljedicama, a ne uzrocima kaosa stvorenoga u susjedstvu Europe i zašto ne postavljaju pitanje dokad će netko na Zapadu davati sebi za pravo da drugim ljudima određuje tko će njima vladati i u kakvom sustavu će živjeti.

U globaliziranom svijetu narodi su sve više upućeni na kontakte i suradnju, pa i na migracije. Međutim, to ne znači da će međunarodni lobiji i institucije svima nametati uniformirana rješenja. Nijekati narodima pravo na raznolika rješenja znači pogaziti smisao demokracije, koja je nezamisliva ako životne zajednice nemaju suverenost, ako putem svojih država i institucija nemaju odgovarajuću kontrolu nad svojim prostorom, prirodnim izvorima, gospodarskim životom i granicama. Jedino suvereni narodi mogu dogovoriti održiva rješenja u međunarodnim odnosima. Smisao demokracije je upravljanje odozdo, a ne odozgo.

Problem je što su dužnosnici UN-a i brojni političari okrenuli stvari na glavu. Dramatični socijalni prosvjedi u Francuskoj protiv predsjednika države kojemu su prioritet interesi banaka i korporacija te jačanje europskih integracija, pokazuju da se više ne može voziti bicikl preko leđa naroda. Nezadovoljni ljudi žele da političari povedu računa o svojim zemljama, koje im trebaju biti »na prvome mjestu«. Narodi diljem svijeta masovno poručuju: pobrinite se najprije za nas, pa će posvuda biti i manje iseljenih. Zar je tako teško prepoznati da ljudi žele vlast koja će zaista preuzeti odgovornost za njih te učinkovito obavljati posao za koji je izabrana?