Nova mirovinska reforma ne zaslužuje prolazak, jer škodi hrvatskim građanima i državnom proračunu, a pomaže ponajprije bankama. Da je Vladi zaista stalo do građana, budućih umirovljenika i do javnog interesa, ona bi najprije krenula u ukidanje drugog mirovinskog stupa – koji svake godine državnom proračunu stvara gubitak od oko osam milijardi kuna, a budućim umirovljenicima ne jamči veće mirovine od dosadašnjih.

Stručnjacima u Hrvatskoj i svijetu, koje Vlada namjerno ne konzultira, odavno je jasno da je drugi stup promašaj. Hrvatska je jedna od rijetkih preostalih država koja još provodi taj iznimno skup eksperiment, koji je pod pritiskom Svjetske banke potkraj 1990-ih godina nametnut bivšim komunističkim državama. U svakoj normalnoj zemlji Zapada postoje samo dva osnovna stupa mirovinskog osiguranja – državne mirovine i dobrovoljna mirovinska štednja – ono što se u Hrvatskoj naziva prvim stupom (međugeneracijske solidarnosti) i trećim stupom.

Međutim, da bi privatne banke više zaradile, dio prvog stupa u Hrvatskoj je 2002. faktično privatiziran u njihovu korist – i proglašen drugim stupom. Zaposleni i dalje izdvajaju 20 posto iz plaća za mirovine, ali je država 2002. zakonom preusmjerila četvrtinu tog doprinosa (pet posto, ili pet-šest milijardi kuna godišnje) u četiri najveće privatne banke, na račune njihovih mirovinskih fondova. Razlog je bio »neodrživost« javnog mirovinskog sustava, zbog starenja stanovništva. Hrvatske su vlade tvrdile da će davanjem dijela mirovinskog novca na upravljanje bankama postići dva korisna cilja. Država će dugoročno – nakon njegovog početkog skoka – smanjiti javni dug, a banke će građanima osigurati mirovine veće od državnih.

Od toga nije bilo ništa. Dug države dramatično se povećao na trenutačnih 280 milijardi kuna, što nije bilo neočekivano. Trećina tog duga nastala je upravo odricanjem države od pet posto doprinosa, na temelju kojeg su banke u 16 godina nagomilale mirovinsku štednju od 95 milijardi kuna. Da bi mogla redovito isplaćivati mirovine za 1,2 milijuna umirovljenika, država je te milijarde, kojih se odrekla, počela posuđivati od banaka, iz drugog stupa – ali uz pristojne kamate. Tako su država i porezni obveznici došli u dvostruki gubitak. Najprije se odriču javnog novca koji je otišao u banke, a potom im banke taj isti novac naplaćuju. Zbog toga državni proračun godišnje nepotrebno gubi šest milijardi kuna, a s kamatama gotovo osam milijardi. Vlade su to nadoknađivale i povećanjem poreza, osobito PDV-a. Bila je to nepotrebna komercijalizacija socijalne funkcije države, u korist privatnog sektora koji na tome ubire i profite.

Država i građani su na gubitku i zato što su penzije iz banaka manje od očekivanih. Proračun im dodaje 27 posto javnog novca kako bi bile na razini mirovina iz prvog stupa. To su samo neke od apsurdnih pojava koje potvrđuju da građani i njihova država od drugog stupa nemaju koristi. Stoga je nakon izbijanja krize 2008. poljska vlada premijera Donalda Tuska eliminirala drugi stup, kako bi smanjila proračunski deficit i gubitke za umirovljenike. Istim putem krenule su mađarska vlada i ostale u srednjoj Europi. Slovenske vlasti nikad nisu ni uvele drugi stup, jer su ga vjerojatno prozrele.