Glavni ciljevi država nekoć su bili rast gospodarstva i zapošljavanja. Mnogi se stoga opravdano pitaju zašto su vlade u Hrvatskoj i ostalim članicama Europske unije nakon krize iz 2008. postale opsjednute proračunskom štednjom, u želji da im proračunski deficit bude manji od 3 posto BDP-a, a javni dug niži od 60 posto.

Bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi nazvao je ta pravila štednje »glupima«. Ona ne pridonose ni rastu gospodarstva, niti zaposlenosti, ali su ipak postala pitanje života i smrti. Ako se neka država ne pridržava tih »svetih pravila«, Komisija će je staviti u magareću klupu, na popravni ispit – u proceduru za smanjivanje prekomjernog deficita.

Jasno je da države moraju razborito upravljati javnim financijama, ali valja znati da u Uniji to ima posebnu važnost zato što je 1999. uveden euro. Zajednička valuta, kakva je danas, ne može djelovati bez pravila štednje. Narušavanje tih pravila može dovesti u pitanje sam euro.

Stvar je u tome što zagovornici eura već pola stoljeća smatraju da on treba biti sredstvo za snažniju integraciju zemalja, kako bi se Europa pretvorila u federalnu državu poput SAD-a. Nacionalne države, prema toj zamisli, s vremenom bi na europsku razinu trebale prenijeti ne samo svoju valutu, nego i dio proračuna, kako bi se uz monetarnu uniju stvorila i fiskalna.

Da imaju fiskalnu uniju i federaciju, članice EU-a ne bi se morale baviti »glupom« štednjom. Primjerice, saveznim državama u SAD-u, koje zbog krize dođu u preveliki deficit, proračunske manjkove solidarno pokrivaju ostale države. Tako je proračun Nevade u samo tri godine dobio novca u visini od gotovo 20 posto njezina BDP-a. Države Delaware i Connecticut ne prave ekscese zato što moraju stalno i bezuvjetno pokrivati deficite u Mississippiju, jer je solidarnost ugrađena u federalni sustav.

Mnoge su države, poput Grčke i Italije, lakomisleno prihvatile euro i time izgubile konkurentnost. Kada dođu u krizu, europske institucije ne daju im nepovratni novac, već kredite, ali pod uvjetom provođenja najstrože proračunske štednje. Tako moraju stvoriti proračunske viškove iz kojih će vraćati kredite bogatima. Poznato je da su te mjere stezanja remena destabilizirale gospodarstva članica EU-a, bacivši ih 2012. u recesiju i visoku nezaposlenost, što je pridonijelo širenju populizma i euroskepticizma.

Brojni stručnjaci, kao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, upozoravaju da sadašnji napola dovršeni euro – monetarna unija bez fiskalne – u idućoj ekonomskoj krizi neće moći opstati. Stoga Macron već od 2017. predlaže stvaranje zajedničkog proračuna eurozone, nekoliko puta većeg od postojećeg proračuna EU-a. Ali razvijene zemlje poput Njemačke nastavljaju se odupirati širenju solidarnosti sa slabijima. Nizozemska je prošlog tjedna opet blokirala provođenje te Macronove ideje.

Tako su članice eurozone, te napola dovršene kuće, došle na raskrižje. Trebaju ići u daljnju integraciju, u proračunske transfere u korist slabijih, ali najbogatiji to ne žele. Međutim, stvari ne mogu ostati ni po starom, pa idu u suprotnom smjeru. Vlada u Rimu, primjerice, upravo je zatražila od europskih institucija da ublaže pravila o proračunskoj štednji, a talijanski je parlament predložio tiskanje paralelne valute koja bi Italiji olakšala mogući povratak lire. Umjesto daljnje integracije, eurozoni prijeti osipanje.