Dvadeseto stoljeće završava dramatičnim pitanjem o sudbini socijalističke ideje. Prije nekoliko godina Ralf Dahrendorf, njemačko-britanski filozof, ekonomist i sociolog, autor mnogobrojnih svjetski poznatih knjiga poput »Poslije demokracije«, izjavio je: »Stoljeće socijaldemokracije je završeno«.

Danas je socijaldemokracija u cijelome svijetu u krizi: potpuno je izbrisana u Grčkoj, slabi u Njemačkoj, brzo se urušava u Italiji, Francuskoj, Norveškoj, Češkoj, Švedskoj… Ekonomska kriza, a posebice Brexit, doveli su do teškog poraza britanskih laburista…

​Kriza socijaldemokracije danas više nije ciklička, već egzistencijalna, ukorijenjena u dubokim kulturnim i tehnološkim promjenama koje zahvaćaju planet.

Projekt reformističke ljevice uključivao je od svog početka primat socijalnog i političkog, uz poštovanje tržišne ekonomije i demokratskih institucija. A na razini ciljeva, socijalna pravda je bila prioritet. Taj primat, koji nije značio negiranje tržišta, odražavao je želju za uvođenjem demokracije u gospodarstvo na svim razinama.

Reformistička ljevica zagovarala je socijalnu državu s ciljem da poboljša stanje radnika i unaprijedi mješovito gospodarstvo. Socijaldemokratski model u početku je uključivao punu zaposlenost, kvalitetnu socijalnu zaštitu, pravedniju preraspodjelu poreza, dobar zakon o radu i učinkovite javne usluge.

Ekonomski programi ljevice razlikovali su se od programa desnice koja je u prvome redu zagovarala monetarnu stabilnost. Model je u onim vremenima bio veoma uspješan, jer se temeljio na dobroj ekonomskoj dinamici i kooperativnim društvenim odnosima. To je posebice došlo do izražaja u skandinavskim zemljama i Austriji.

U tri desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata, europska socijaldemokracija (posebice u sjevernoj Europi) doživjela je svoje »zlatno doba« koje je bilo obilježeno brojnim izbornim pobjedama. Bilo je to razdoblje kad su socijaldemokrati uspjeli natjerati poslodavce da prihvate javne politike koje su smanjile nejednakost u Europi, a da se pritom ne dovede u pitanje ekonomski rast i privatna imovina.

No 1980-ih godina dolazi do dubokih promjena u društvu i do transformacije socijaldemokracije u socijal-liberalizam. Konkretno to je značilo prihvaćanje neoliberalnog ekonomskog okvira u kojemu je očuvanje stečevina socijalne države poprimilo drukčije dimenzije. Socijalno-liberalni projekt nastoji pomiriti liberalno i socijalno, jer vjeruje u zakone ekonomskog liberalizma.

Pritom se njegova liberalna komponenta nastoji proširiti na štetu socijalne. Sredinom 1990-ih godina, Tony Blair (vođa britanskih laburista) i Gerhard Schröder (vođa njemačkog SPD-a), najavili su novu socijaldemokratsku strategiju nazvavši je »Treći put«, koju su pozicionirali negdje između neoliberalizma i »stare« socijaldemokracije. Mnogi su »Treći put« ozbiljno kritizirali jer su smatrali da je to zapravo prikriveni neoliberalizam.

Danas »Treći put« prolazi kroz duboku krizu identiteta. Ovaj novi kompromis odbacuje državni intervencionizam i redistributivnu politiku socijaldemokracije iz 1960-ih i 1970-ih godina i dograđuje ulogu tržišta. Tri su središnje teme »Trećeg puta«: jednake mogućnosti, odgovornost pojedinca i društvo. Koncept jednakih mogućnosti podrazumijeva da svaki pojedinac u teoriji može imati pristup osnovnim pravima i uslugama (obrazovanje, stručno usavršavanje…). To je bio raskid s tradicionalnim socijaldemokratskim shvaćanjem »jednakosti«.

Odgovornost inzistira na dužnostima pojedinaca prema zajednici (lokalnoj ili nacionalnoj). Međutim, duboke promjene u društvu pridonijele su urušavanju i socijaldemokratske baze. Nakon tranzicije od industrijskog do financijskog kapitalizma, na tržištu se bitno mijenja položaj radnika, uključujući gubitak utjecaja sindikalnih organizacija. Zatim, uspon civilnog društva kroz nove pokrete (žene, ekologija, kultura, etničke i spolne zajednice…), dovodi do toga da se radnički i sindikalni pokret više ne mogu smatrati ekskluzivnim predstavnikom civilnog društva.

​Od pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, politički i ideološki prostor unutar kojeg je nastala socijaldemokracija početkom 20. stoljeća, smanjio se. Dva temeljna elementa – kompromis između rada i kapitala, s jedne strane i pobjeda liberalizma s druge, lišila su socijaldemokraciju mogućnosti da se u novim okolnostima predstavi kao posrednik između kapitala i svijeta rada.

Duboko uvjerene da više ne postoji alternativa neoliberalizmu, mnoge najutjecajnije socijaldemokratske stranke u EU-u (njemački socijaldemokrati, francuski socijalisti, britanski laburisti…) koaliraju s europskim pučanima, skupinom političkih stranaka koje pripadaju desnom centru.

Potpuna liberalizacija međunarodnog kretanja kapitala, dobara i radne snage, deregulirano tržište rada, uloga središnjih banaka neovisnih o vladama, privatizacija državnih industrija i socijalnih usluga… dovode do toga da je socijaldemokratska ljevica prihvatila glavne ekonomsko-socijalne smjernice desnog centra i neoliberalizma. Istovremeno, napredak populističke desnice u Europi događa se na uspješno vođenim kampanjama protiv globalizacije, eurobirokracije, vladajućih elita, imigranata i »islamizacije« društva. Njihov uspjeh djelomice se ostvaruje zalaganjem za politiku koja je tradicionalno pripadala ljevici; socijalna država, smanjenje javne potrošnje…

​Ipak glavni problem ove teške situacije u kojoj se danas nalazi socijaldemokracija, ogleda se prije svega u tome, što su je pogodile dvije teške katastrofe na kulturološkoj razini. Prva se dogodila o razdoblju raspada istočnog bloka 1990-ih godina. Ali ne zato što je propao komunizam, već zato što su se mnogi bivši komunisti masovno uključili u nove stranke koje su preuzele tranziciju u svoje ruke uspostavivši novi sustav utemeljen na pljački i korupciji.

Taj proces je istovremeno doveo do teške kompromitacije liberalnih i socijaldemokratskih vrijednosti. Izgradnja EU-a i njezina odlučnost u sprovođenju neoliberalnih zakona, gdje pored pučana sudjeluju i socijaldemokrati, dovela je do jačanja populista i suverenista.

Sada se više ne nalazimo u fazi u kojoj su kapital i rad mogli donekle pregovarati, već u razdoblju monopolističkog financijskog kapitalizma gdje je rad postavljen pred zid. Čak je i u skandinavskim zemljama, povijesnim mjestima nastanka socijaldemokracije, ova opcija u ozbiljnoj krizi.

​Znači li to da je socijaldemokracija osuđena na propast? Vjerojatno da, ako nije spremna na radikalnu preobrazbu prije svega sebe, a potom na postojeću suradnju s neoliberalizmom. Pritom ne smijemo zaboraviti da je neuspjeh Europe ujedno i neuspjeh socijaldemokracije.

Na medijske napise poput »Zbogom socijaldemokracijo«, nedavno je pokušao odgovoriti Yanis Varoufakis, bivši grčki ministar financija, ugledan ekonomist svjetskoga glasa i profesor na Sveučilištu u Ateni: »Socijaldemokracija je rezultat rascjepa između komunističke linije prema kojoj kapitalizam ne može biti ‘civiliziran’ bez revolucije, i onih drugih – socijaldemokrata, koji su mislili da je to moguće ostvariti na demokratski način. No s krajem konvertibilnosti dolara u zlato, do čega je došlo odlukom SAD-a kako bi zaustavile visoku inflaciju uzrokovanu golemim ratnim troškovima u Vijetnamu, krenuo je početak spuštanja u pakao. Svijet ulazi u eru financijskog kapitalizma, pri čemu istovremeno dolazi do izopačenja socijaldemokratskog projekta. To dovodi do radikalne promjene raspoloženja biračkog tijela: u SAD-u izborom za predsjednika Donalda Trumpa, do pobjede Borisa Johnsona u Velikoj Britaniji, brojnih poraza socijaldemokrata u mnogim europskim zemljama (Njemačka, Švedska, Francuska, Španjolska, Austrija…).

​Što nam donosi financijski kapitalizam? Globalni dug dosegnuo je 246.000 milijardi dolara, što je trostruko više od svjetskog BDP-a – vrijednosti svih proizvoda i usluga na planetu. Ekonomisti upozoravaju: »Kada eksplodira ova golema bomba, nastat će globalna kriza, mnogo gora od one iz 2008. godine.« (Logično, kolovoz 2019.) Pojedini ugledni analitičari s pravom zamjećuju da je taj golemi i nekontrolirani globalni dug zapravo rezultat neodgovorne politike središnjih banaka.

Kako je moguće da smo »svi« zaduženi? Kome dugujemo kao građani i države sav taj novac? Država bi trebala biti nositeljica monetarnog suvereniteta, ona daje vrijednost novcu. Sav novac koji koristimo mi kao građani i države dolazi iz bankarskog sustava i stavlja se u optjecaj putem zajma. Mehanizmi koji trenutačno reguliraju prihode od novca u svijetu idu prvenstveno u korist onih koja ga tiskaju/proizvode, a ne onih koji stvaraju novu vrijednost i koji su u sve većim dugovima.

​Usred najozbiljnije ekonomske i socijalne krize zadnjih sedamdeset godina očekivalo se da će rasti alternativna antikapitalistička ljevica. No pokazalo se da je stvarnost nešto drugo. Nalazimo se u dubokoj krizi europske ljevice, njenih društvenih korijena i sposobnosti predlaganja alternativnih rješenja. I socijaldemokratska ljevica i anti-globalistička ljevica zasad ostaju na rubu promjena koje u sustav društvenih klasa uvodi četvrta informatička- biotehnološka revolucija.