Broj migranata u svijetu povećao se od 1990. do 2015. godine od 153.011.473 na 248.861.296, što predstavlja 3,4 posto ukupnog broja stanovnika. U Europi je 2019. godine živjelo više od 82 milijuna međunarodnih migranata, što je povećanje od gotovo 10 posto u odnosu na 2015. Ilegalne (protuzakonite) migracije i dalje predstavljaju veliki izazov za Europu. Do kraja 2018. godine, najveći je broj neregularnih dolazaka u Europu koristio zapadnu mediteransku rutu, koja vodi do Španjolske. To je označilo promjenu u odnosu na 2016. i 2017. godinu, kada su ilegalni pomorski migranti u najvećem broju stizali u Europu rutom Libija-Italija, ili iz Turske prema Grčkoj (ONU, World migration report, 2020.).

U demografskom smislu, Europa je od 2015. godine ušla u fazu depopulacije, kada je broj umrlih prešao brojku rođenih. Svoj trenutačni rast stanovništva, Europa duguje isključivo imigraciji. U srednjoj i istočnoj Europi nailazimo na deset zemalja koje će, kako se procjenjuje, do 2050. godine izgubiti u prosjeku više od 15 posto stanovništva (osim u slučaju masovne i održive imigracije). To su Bugarska, Hrvatska, Latvija, Moldavija, Srbija, Ukrajina, Litva, Rumunjska, Poljska i Mađarska. Demografsko pitanje danas je u središtu svih glavnih društvenih i političkih rasprava. Istovremeno u našem susjedstvu, stanovništvo afričkog kontinenta raste enormnom brzinom. Od oko 140 milijuna u 1900. godini, prema procjenama UN-a, 2100. godine Afrika će brojati više od 4 milijarde stanovnika. Drugim riječima, afrički kontinent još nije dovršio svoju demografsku tranziciju, o čemu Europa mora voditi računa.

Rasprave o masovnim i nekontroliranim imigracijama prema Europi, na žalost često su konfuzne, nedorečene i pune ideoloških prepucavanja. Nedovoljno se pravi razlika između različitih oblika migracija, što nije dobro. S jedne strane, neki imigracije shvaćaju pretežito kao imigracije siromašnih, ili kao prijetnju unutarnjoj i vanjskoj sigurnosti. Nasuprot njima drugi tvrde da su imigracije nužnost kako bi se zadovoljila potražnja za radnom snagom, što jedino jamči stabilnost socijalnog sustava i ekonomski prosperitet Europe. Neki pak smatraju da glavni argumenti koji potiču masovne imigracije prema Europi, leže u ogromnim demografskim i ekonomskim razlikama koje se ne mogu zaustaviti zakonima i žilet-žicama na granicama. Pritom ne smijemo zaboraviti i na one koji su duboko uvjereni, da masovne i nekontrolirane imigracije prema Europi nisu neizbježne, u koliko postoji politička volja da se one stave pod kontrolu.

Tko je u pravu? Za početak dobro je poći od jednog zanimljivog intervjua koji je Pierre Vermeren, profesor suvremene povijesti, dao za francuski Le Figaro. On je, između ostalog, rekao: »Premda siromašnih Kineza ima više od milijardu, oni nisu nikada masovno, ilegalno i nekontrolirano useljavali u razvijeni Japan. Zašto? Jer to nije bila politička volja ni kineske niti japanske vlade«. To znači, bez obzira što demografski i ekonomski čimbenici ponekad mogu potencijalno biti važan poticaj za pokretanje masovnih i ilegalnih migracija, politička volja u konačnici bitno određuje obim i način demografskih promjena. Na žalost, Europljani imaju neke ozbiljne probleme s kojima se još ne znaju nositi. Primjerice, skloni su ignorirati posljedice ilegalnih i masovnih imigracija koje sa sobom donose ne samo radnu snagu, već i terorizam te ozbiljne probleme integracije imigranata u društvo.

EU često ističe da imigranti moraju napustiti svoju domovinu zbog strahota ratova, ali ne žele otvoreno progovoriti o odgovornosti pojedinih članica Unije za vojne intervencije na suverene države koje itakako utječu na migracije. Europljani su trenutačno zadovoljni jer se broj imigranata znatno smanjio u odnosu na 2015. i 2016. godinu. Pad broja zaposlenih i poreznih obveznika, u EU smanjuje resurse javnog novca. Europska demografska slika već duže vrijeme prikriva se imigracijom i povećanom dugovječnošću stanovništva. U EU je u 2015. godini živjelo 509,4 milijuna stanovnika. Prema podacima Eurostata, predviđa se da će stanovništvo Unije do 2080. godine, vjerojatno porasti na 518 milijuna. Da bi se to ostvarilo, Unija mora otvoriti granice. Bez imigracija, po procjenama Eurostata, europsko stanovništvo smanjilo bi se do 2080. godine na 407 milijuna. Generalni direktor Ureda UN-a u Ženevi, Michael Møller, upozorava: »Europa se mora pripremiti da primi milijune novih imigranata iz Afrike, Azije i Srednjeg Istoka«.

No postoji i tamna strana ilegalnih imigracija. U Velikoj Britaniji, kako prenosi The Times (2017), djeluje 23 tisuće džihadista-potencijalnih terorista. Francuske vlasti trenutačno nadziru 15 tisuća islamista (Politico, 2016). Prema podacima koje je objavio Institut Montaigne 2016. godine, kada je riječ o imigrantima/muslimanske vjeroispovijesti, postoji tzv. »tiha većina« (46 posto) čiji je sustav vrijednosti kompatibilan s vrijednostima francuskog društva. Zatim slijedi grupa »konzervativaca« (25 posto), koji žele javno iskazati svoju pripadnost islamu, no poštuju ustavni poredak Francuske. Treća skupina spada u »autoritarce« (28 posto) koji uglavnom žive na periferiji velikih gradova i privrženi su isključivo vrijednostima islama. Prema podacima koje je objavio Valeurs Actuelles, u Francuskoj postoji više od 750 osjetljivih zona (zone sensible) gdje se ne primjenjuju francuski zakoni. Nakon atentata u Parizu, bivši belgijski premijer Charles Michel (sada predsjednik Europskog vijeća), izjavio je: »Sve je to povezano sa Molenbeekom.

Trenutačno ne kontroliramo situaciju u tom kvartu Bruxellesa«. Prema podacima Istraživačkog centra iz Washingtona (Pew Research Center), u Antwerpenu, drugom gradu u Belgiji i glavnom gradu Flandrije, polovina djece u osnovnoj školi su imigranti. U regiji Bruxelles, kada je riječ o vjeronauku u osnovnim i srednjim školama, podaci izgledaju ovako: 15,6 posto pohađa katoličke lekcije, 12,8 posto lekcije sekularne etike, 4,3 posto protestantske i pravoslavne, 0,2 posto lekcije judaizma, a 51,4 posto lekcije iz islamske religije…

Pojedini mediji izvješćuju da imigracije na popisu zabrinutosti belgijskog stanovništva, zauzimaju visoko mjesto. Problem naravno nije u imigrantima kao takvima, bez kojih EU ne može normalno funkcionirati, već u tome što veliki broj ilegalnih imigranata nadilazi sposobnost države da im omogući kvalitetnu integraciju u društvo. To dovodi do stvaranja imigrantskih geta neosjetljivih na suživot i multikulturni život. Danas u Europi zamjećujemo katastrofalne političke i društvene posljedice lošeg upravljanja s imigracijom i njihovom integracijom u društvo.

Prema rezultatima istraživanja koje je objavio Institut français d’opinion publique(IFOP), više od 80 posto ispitanika smatra da se laička država nalazi u velikoj opasnosti. U Rotterdamu, drugom najvećem gradu u Nizozemskoj, 20 posto je imigranata. Birmingham, drugi najveći grad u Velikoj Britaniji, ima 27 posto imigranata. Švedska će do 2050. godine dostići 30 posto imigranata, ako se protok imigranata nastavi takvim tempom.

Mnoge europske države u posljednje vrijeme dovode u pitanje uspješnost takve imigracijske politike. Razloga za zabrinutost ima više.

Primjerice, njemačke vlasti su u 2019. godini identificirale više od 30 tisuća desničarskih ekstremista, što je za trećinu više u odnosu na prethodnu godinu (The Vision, 2020.). To znači da se dio imigranata nije, ili ne želi, integrirati u novo društvo. A sve to dovodi do jačanja ekstremne desnice u Europi. Stephen Smith, profesor afroameričkih studija na Sveučilištu Duke i autor knjige »Scramble for Europe«, upozorava da masovne migracije Afrikanaca u Europu nisu u interesu ni mlade Afrike niti Starog kontinenta, jer se time osiromašuje afričko društvo. S druge strane, Europa teško može prihvatiti nove milijune ilegalnih imigranata, jer to može dovesti do kraha cjelokupnog sustava.

Zašto globalistička elita potiče masovne migracije prema Europi? Postoji još jedan fenomen koji u velikoj mjeri pojašnjava razloge zbog kojih vodeće svjetske elite potiču masovne i nekontrolirane migracije prema Europi. Manje stanovništva u Europi, znači smanjenje potrošnje, a time i manje proizvodnje, manje cirkulacije novca i manje ovisnosti o mehanizmu duga na kojemu počiva cjelokupna financijska ekonomija Zapada. Upravo iz tog razloga, moćne financijske institucije i globalistička elita zalažu se za masovno useljavanje u Europu. Otprilike stotinjak milijuna mladih Afrikanaca, pravo su bogatstvo za povećanje profita. Gunnar Heinsohn, njemački sociolog, profesor emeritus na Sveučilištu u Bremenu, smatra, da će sredinom 21. stoljeća novi milijuni migranata iz Afrike i Azije krenuti prema Europi.

​Što EU čini u području imigracijske politike? Europa je danas u velikoj krizi, a zapravo jedini odgovor na imigracije može ponuditi upravo ona. Iako je broj dolazaka iz Turske drastično manji nego prije nekoliko godina, od ožujka 2018. godine, znatno je porastao, i to broj dolazaka imigranata na grčke otoke i preko kopnene granice. Iako se situacija duž zapadnobalkanske rute uglavnom stabilizirala, posljednjih je godina prijavljeno intenzivnije kretanje kroz Albaniju, Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu.

Potrebno je više raditi na vraćanju većeg broja migranata koji nemaju pravo boravka u EU-u, jer je 2017. godine u EU provedeno samo 36,6 posto naloga za vraćanje (o tome opširnije u Europskom migracijskom programu). »Cilj je politike Unije u području migracija, zamijeniti ilegalne i nekontrolirane tokove sigurnim i dobro kontroliranim putovima pomoću sveobuhvatnog pristupa, kojim su obuhvaćeni svi aspekti imigracije«.

To je jedna od bitnih smjernica Uredbe europskog Parlamenta i Vijeća EU iz 2018. godine. Povratak na model države-nacije po ugledu na 19. i 20. stoljeće, nije rješenje, jer neminovno vodi u nacionalizam i sukobe među narodima. Države članice EU-a danas – pojedinačno svaka za sebe, ne mogu odgovoriti izazovima globalizacije, uključujući probleme masovnih ilegalnih imigracija. Stoga valja čim prije u okvirima Unije kvalitetno redefinirati pitanje nacionalnog suvereniteta. Zatvaranje granica je iluzorno, jer bi njezini gospodarski učinci bili pogubni. Međutim, Europa mora pokazati da zna i može kontrolirati migracijske tokove. U suprotnom, ne samo da europski projekt propada, već postoji opasnost da cijeli kontinent padne u ruke demagoškog populizma i njegovih demokratura.