Od 9. prosinca 2003. godine obilježava se Međunarodni dan borbe protiv korupcije, kada je Opća skupština UN-a posebnom rezolucijom upozorila na problem korupcije i potrebu borbe protiv nje. Tim povodom se ove godine oglasio Transparency International – Hrvatska (TI), koji je putem medija prenio građanima nekoliko važnih poruka.

Prvu: »Korupcija prodire u sve segmente društva i predstavlja najveću ugrozu gospodarskog, društvenog i političkog razvoja, te prosperiteta Republike Hrvatske«. Na žalost, to je bolna činjenica koja se već godinama ponavlja.

Druga poruka glasi: »Borba protiv korupcije najvažniji je prioritet kako bi nakon trideset godina od samostalnosti dočekali pošteno i pravedno društvo jednakih prilika za svakoga građanina«. I to je istina, jer smo se za takve vrijednosti opredijelili još 90-ih godina, kada smo napustili jednostranački sustav i preuzeli stečevine liberalne demokracije.

Treća: »Korupcija nije niti lijeva niti desna, a borba protiv nje mora biti točka koja će ujediniti svakoga građanina Hrvatske da već jednom pokaže da mu je dosta dvostrukih kriterija, nejednakih šansi, praznih obećanja i čekanja trenutka kada će se pomaci vidjeti u svakodnevnom životu«. I ova je konstatacija točna, no postavlja se pitanje; ako korupcija nije ni lijeva ni desna, čija je?

Četvrta: »Hrvatsko društvo mora biti oslobođeno političke korupcije, te trgovine utjecajima i pozicijama. Na političkim akterima koji su danas na pozicijama političkog odlučivanja leži teret najveće odgovornosti.« I ova je poruka jasna sa stajališta tko i što treba poduzeti. No, kako će glavni politički akteri riješiti taj problem, kada su upravo oni najodgovorniji za aktualno stanje korupcije u našem društvu?

Tema o korupciji u Hrvatskoj, zapravo počinje s pričom kako su nastali novopečeni bogataši/hrvatski tajkuni/ratni profiteri i divlji kapitalizam. Istovremeno, to je i priča kako su građani (većina) povjerovali u tu »priču« koja ih je dovela tu gdje danas jesu.

Tajkuni i ratni profiteri uspjeli su kroz politiku i na drugi način, nametnuti nove obrasce i pravila ponašanja za sve u društvu. Takva su pravila vremenom postala »normalna« i »obvezujuća«, ne samo za one koji pripadaju krugu »podobnih« i »moćnih«, već i za ostale građane koji moraju brinuti o svome radnom mjestu i obitelji, zaposlenju, kako će doći do posla sa svojom tvrtkom itd. Bez toga nije moguće razumjeti suštinu korupcije u hrvatskom društvu.

Poruke koje je Transparency International – Hrvatska odaslao građanima početkom ovoga mjeseca, dobar su povod da se kratko prisjetimo barem nekih rezultata znanstvenih istraživanja o toj temi. Kada se 90-ih godina Jugoslavija raspala, a Hrvatska stekla svoju samostalnost i neovisnost, očekivanja građana su bila velika. No već prva sociološka istraživanja otkrila su da u našem društvu ne bilježimo očekivani pad autoritarne svijesti, već obrnuto, njezin porast.

Nova autoritarnost i netolerantnost više nije imala komunistički, već antikomunistički predznak. Poznati hrvatski sociolog Dinko Tomašić još prije nekoliko desetljeća upozorio je da je na ovim prostorima težnja za vlašću pod svaku cijenu i održanje vlasti svim mogućim sredstvima jedna od vodećih društvenih vrijednosti. »Za kradljivca se kaže da se je ‘pomogao’, a mito i korupcija smatra se kao društveno korisna ustanova. Tamnica se ne smatra sramotom, nego štoviše često pomaže popularnosti« (D. Tomašić).

Prema rezultatima novijih socioloških istraživanja, jedan od osnovnih razloga jačanja autoritarnog (nedemokratskog) sustava vrijednosti u našem društvu, jest sujeta; osnovica za formiranje autoritarnih i nasilnih ljudi.

U našem političkom prostoru, premda smo punopravna članica EU-a, i dalje dominira stav: »Ili si naš, ili si protiv nas«. Posljedice takvog načina ponašanja, katastrofalne su za funkcioniranje pravne države i našu spremnost da se uspješno uhvatimo u koštac s korupcijom. Ukoliko u politici i društvu dominiraju sujeta i narcizam (pretjerano divljenje samome sebi, bahato ponašanje i nedostatak razumijevanja za druge ljude…), neminovno nedostaje svijest o osobnoj odgovornosti, a krivnja se uvijek svaljuje na »one druge«. Sujetna osoba s napuhanim egom, koja je optužena za korupciju ili sukob interesa, nikada neće priznati svoju krivnju na sudu, u medijima ili na povjerenstvu.

Ne zato što neće, već zato što bi priznavanje krivnje moglo dovesti u pitanje narušavanje njezinog osobnog integriteta. Rezultati istraživanja koje je objavio u svom Izvornom znanstvenom radu, dr. sc. Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta u Zagrebu prošle godine pokazuju povećanje broja ispitanika koji autoritarni politički sustav smatraju »dobrim«. Dok je 1999. godine 11,5 posto smatralo da je dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore, godine 2008. to je smatralo 28,8 posto ispitanika. A 2018. godine tako misli 38,6 posto ispitanika. Porastao je također i broj onih koji smatraju da je dobro »imati vojsku koja vlada državom«, sa 5,3 posto u 1999. godini na 20,6 posto u 2018. godini. Ispitanici koji iskazuju veće povjerenje u Crkvu i oni koji imaju niži stupanj obrazovanja skloniji su autoritarnosti. Godine 1999. 13,9 posto ispitanika mlađe životne dobi, složilo se da je »dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore«. Godine 2008. bilo ih je 32 posto, a 2018. takvih je 47,3 posto.

Ukratko, rezultati istraživanja pokazuju snažan otklon od liberalne demokracije i prihvaćanje nedemokratskih vrijednosti. Kako se može na tim temeljima graditi demokratska, nekorumpirana i gospodarski uspješna država? Do sličnih rezultata dolazi i prof. dr. Duško Sekulić s Pravog fakulteta u Zagrebu u svom Preglednom radu (2012.): »Liberalizam i tradicionalizam postaju ‘punopravni’ članovi obitelji tradicionalizma.

Modernizam najviše se približava realnosti 1996. godine, kad je prihvaćenost liberalizma najveća. Relativna nezavisnost između liberalizma i autoritarizma gubi se do 2010. godine«. Rezultati pokazuju ne samo nerazvijenost demokracije u Hrvatskoj, već i nespremnost velikog broja naših građana da aktivno sudjeluju u demokratskim procesima. Od 90-ih godina do danas, u nas teku dva potpuno različita procesa.

Jedan ide prema modernizaciji hrvatskog društva, tj. približavanju suvremenom svijetu, a drugi prema nazadovanju (retradicionalizaciji) i izolaciji našeg društva od suvremenog svijeta. Modernizacija jača u svim onim sektorima društva (gospodarstvo, ustanove, udruge, pojedinci…) koji su podalje od politike i uspjeli su uhvatiti priključak s modernim svijetom.

A retradicionalizacija s nacionalizmom sve više prožima politiku i javni sektor. Bez obzira što neki pokušavaju osporiti pojedine rezultate istraživanja uglednog hrvatskog sociologa, akademika Josipa Županova, praksa potvrđuje da je on u mnogočemu ipak bio u pravu. Proučavajući dominantne vrijednosti u našem društvu, između ostalog je utvrdio da je na individualnoj/osobnoj razini, dominantna vrijednost težnja za korisnošću, profiterstvom i neograničenim bogaćenjem.

Da bismo kojim slučajem na društvenoj razini kao dominantnu vrijednost imali onu koja cijeni i promiče poduzetništvo, izvrsnost, profesionalnost, pravnu državu, transparentnost u radu, borbu protiv korupcije, danas bi te dvije vrijednosti vjerojatno mogle međusobno suživjeti. Na žalost, na društvenoj razini u nas dominira teorija jednakih trbuha (uravnilovka), a na intelektualnoj teorija jednakih sposobnosti, antiintelektualizam, antiprofesionalizam, nedostatak smisla za pravednost i vladavinu prava, korupcija i organizirani kriminal.

To dovodi do potpune blokade rada sve većeg broja institucija u javnom sektoru, čime se urušavaju čitavi sustavi upravljanja. U prisutnosti »radikalnog egalitarizma« J. Županov vidi veliku prepreku sveukupnoj modernizaciji hrvatskog društva. Mnogi građani koji su 90-ih godina podržali utemeljenje tajkunskog /rodijačkog/ortačkog tipa kapitalizma, danas nisu spremni dovesti u pitanje njegove temelje, jer im njihova kultura to ne dopušta.

Stoga sve promjene moraju poći od temeljnih uzroka korupcije, a ne njezinih posljedica. Konkretno, oni se prvenstveno ne nalaze u sferi zakonodavstva, već u kulturnim i psihičkim osobinama autoritarne kulture, gdje se lukavstvo i sklonost k prevari manifestiraju kao normalna pojava. Stoga nije dovoljno donijeti kvalitetne zakone i strategije ukoliko se ne pokrene ozbiljan proces prosvjećivanja, osvješćivanja i edukacije građana u svim segmentima društva. I ono što je još bitnije; građani moraju daleko više poraditi na sebi. Što su ljudi manje educirani i odgovorni za svoje ponašanje i postupke, sve više trebat će čvrstu ruku i autoritarni sustav.