Svijet je multipolaran, a tri su glavne sile Kina, SAD i Europa. Uvijek je bilo tako da su ekonomski resursi bili povezani s ekonomskom, a onda i geopolitičkom moći. No, moć nije, niti bi trebala biti, cilj politike. Cilj politike je ljudsko blagostanje. Zato se ne bismo trebali toliko brinuti koja je sila moćnija u kojoj domeni, već se naša pažnja mora koncentrirati oko toga kako ljudi žive, kakva je kvaliteta života ljudi, poručio je Paul Krugman, poznati ekonomist i nobelovac, dugogodišnji kolumnist »The New York Timesa«, na konferenciji Ekonomskog fakulteta u Rijeci, u koju se online uključio kako bi održao predavanje o globalnoj moći, geopolitici i budućnosti Europe u digitalno doba. Konferencija se bavila digitalnom ekonomijom, te međusobnim utjecajem razvoja umjetne inteligencije i geopolitike.

Sve se međutim vrti oko toga je li nam tehnologija koja se razvija na pomoć, dopunjuje li naše potrebe, doprinosi li kvaliteti života ili je tehnološki razvoj umjetne inteligencije i komplementarnih tehnologija na korist tek nekolicine pojedinaca koji vlasnički tim razvojem upravljaju. Nažalost, zasad više toga ide u prilog ovom drugom. Iako se ogradio da zapravo još ne znamo što nam točno UI nosi, Krugman je kazao da zasad vidimo da razvoj umjetne inteligencije i moderne tehnologije dovodi do još veće razine okrupnjavanja kapitala u rukama malobrojnih, do još većih ekonomskih nejednakosti. Misli i da su predviđanja da će UI preuzeti sav ljudski rad preuranjena. Međutim, riječ je o izrazito kapitalno intenzivnoj tehnologiji. Trilijuni dolara troše se na podatkovne centre i opremu, softver i razvoj. Zamjenjuju dijelom radnu snagu, što vrši pritisak na plaće i prihode od rada, a s druge strane je vlasništvo nad kapitalom ekstremno koncentrirano. Naveo je da su pogotovo u SAD-u, koji uz Kinu prednjači u razvoju ovih tehnologija, razlika ekstremne. Desetak posto ljudi posjeduje kapital, a tek jedan posto ima iznenađujuće veliki udio. Koncentracija na vrhu je ekstremna, možda najveća u modernoj povijesti i puno veća nego primjerice devedesetih.

Kako ćemo obraniti društvo, pitao se Krugman. Jedini način je uvesti visoke poreze na prihode od kapitala i bogatstva, smatra. To će s jedne strane limitirati bogatstvo pojedinaca, što i nije glavni cilj, ali je cilj namaknuti time sredstva da se financira socijalna mreža za građane. Oporezivanje bogatstva i povećanje socijalne sigurnosti jedini je način kako možemo očuvati pristojno društvo ususret tehnologiji, upozorio je Krugman. To je bio njegov odgovor na jednostavno i precizno postavljeno pitanje (postavio ga je Saša Čegar, profesor i prodekan na riječkom Ekonomskom fakultetu): ako UI i komplementarne tehnologije kreiraju svijet, te rad više nije glavni izvor prihoda i faktor produktivnosti, kako će ekonomija alocirati robu, usluge i kupovnu moć kroz društvo. Bilo je i očekivano da će se Krugman zauzeti za više poreze i pravedniju raspodjelu, budući da su poznati njegovi stavovi o potrebi državne intervencije, javnom dugu i trajnom deficitu u službi razvoja. Krugman je neokejnezijanac liberalnih nazora i kritičar Trumpove politike. Podržao je demokratkinju Alexandru Ocasio-Cortez kada je predložila oporezivanje bogatih po stopama do 80 posto. Tada je stao u njenu obranu, poručivši da je republikanski stav da će niske stope potaknuti razvoj obmanjivanje javnosti.

Sada je tu već mapirano nekoliko područja koja treba razraditi. Prvo je uloga država u svijetu u kojem se tehnologija u rukama privatnika ubrzano razvija. Iako se činilo da »društvene mreže« i digitalne platforme tek spajaju ljude, sada je jasno da su podaci na njima poslužili kao resurs za gomilanje kapitala. Kako je uopće moguće da se to dogodilo, da se dopustilo da stvari dođu do te točke? Krugman sada predlaže isključivo ekonomske mjere, poreze i raspodjelu. Je li to dovoljno? Ako se krene na taj način, odmah se s druge strane vadi argument gaženja poduzetničkih sloboda. Jer, svatko tko je kreativan u teoriji može učiniti isto – obogatiti se na tržištu. Ipak, ako nejednakosti ovoliko rastu dolazi do anomalija. Iako politička prava nisu ugrožena i građani imaju pravo glasa, sve su manje zainteresirani za demokratski proces jer vide da se bez obzira na njihovu participaciju ništa ne mijenja. Prema Alexisu de Tocquevilleu, temelj američke demokracije je sloboda, a europske jednakost. Lockeova ideja društvenog ugovora tako je apsolutno inspirativna za SAD, međutim, to ide do granica gdje se i sam društveni ugovor rastače. Političke slobode i prava gube smisao ako ljudi žive u siromaštvu. Jean-François Lyotard u »Postmodernom stanju« još 1979. uočava da u kasnom kapitalizmu sve gubi svoj izvorni smisao, znanje, napredak, istina, sve je u službi kapitala. Nije to dakle ništa novo. No, od 20-ih godina ovog stoljeća situacija se, rekla bih, dodatno zaoštrila. I nejednakosti su se k tome dodatno povećale, kako podvlači Krugman. Globalna kriza s početka stoljeća nije nas izgleda ničemu naučila. Nakon nje kreće naprezanje proračuna u korist financijskog sektora, potom recesija, prvo u SAD-u, a onda u Europi, pa kratki period obilja i »helikopterskog« novca, da bi uslijedio novi, još neviđeni šok. U periodu pandemije razvila se tehnologija nadzora, brojni suvremeni panoptikoni promatraju nas iz svih kutova javnog prostora, a ulaze i u privatni. Benthamove ideje, koje je razradio Foucault, dobivaju na težini. I onda, kamere, dronovi, digitalizacija, sve ono što se razvilo ili je napravilo ogroman skok u razvoju u doba bolesti, prenamijenilo se za – doba ratovanja. Doba užasa, reklo bi se.

Shoshana Zuboff upotrijebila je naziv nadzorni kapitalizam, Janis Varufakis govori o tehnofeudalizmu. Države umjesto da štite građane i same sudjeluju u nadmetanju i raspodjeli. Cilj na koji podsjeća Krugman, a to je dobar život – potpuno se urušio. EU pokušava ići u pravcu humanog UI-a (human centric AI) koji je zamišljen da služi čovjeku, povećava blagostanje, respektira demokratske vrijednosti i vladavinu prava. Na tom tragu govori se i o potrebi za epistemičkim UI-jem (epistemic AI) kao onom koji je u stanju biti samokritičan i ponekad reći ‘ne znam’, umjesto da konfabulira, izmišlja i nagovara na neistinu u tko zna čijem interesu. O ovim varijantama UI-ja je, također na konferenciji EFRI-ja, govorio Gianluca Misuraca, znanstvenik i savjetnik u području. Podsjetio je pritom i na Cassa Sunsteina i njegovu reizdanu knjigu »Laws of Fear«. Njena je glavna teza da strah od rizika ne smije u potpunosti zaustaviti djelovanje jer je nedjelovanje još veći rizik. Prevedeno na nove tehnologije, ne može se ići sa zabranama jer bi to bio rizik veći od onoga koji nosi njihov razvoj i korištenje. No, Sunstein je libertarijanski paternalist, između ostalog koautor »Poticaja« (»Nudge«), koji vjeruje u racionalnu i dobronamjernu državu koja će »složiti« takav kontekst u kojem će pojedinac, a da to i ne zna izabrati ono što je za njega dobro. Kao dominantno liberalka, gajim prema tome averziju. Razlika između liberalizma i paternalističkog libertarijanizma je enormna. Paternalizam odbijam i kada darove nosi. S druge strane, EU za sada proizvodi samo obimnu regulativu. U svemu tome, privatnoj utrci za profitom i javnom »dobročinstvu« pojedinci se zatvaraju u uske krugove i izoliraju od javnog života, osim – paradoksalno – preko mreža koje ne nude izlaz nego dodatno zapetljavaju. Društvo, za koje je još Thatcher tvrdila da ne postoji, uistinu se sve više rastače.

U društvo jednakih šansi malo tko vjeruje. Ekonomska i politička moć slabo su raspodijeljene. Nejednakosti rastu. Kapital ide »na hrpu« i gomila se u rukama manjine, dok većina nastoji preživjeti. Sve to, primijetio je Marx, ide do točke pucanja, a onda je Keynes rekao da je bolje da se to prevenira (državnom) intervencijom, nego revolucijom. Radikalna ljevica uvijek pritom Keynesa interpretira kao nekog blijedog ljevičara trećeg puta koji je mislio na preveniranje isključivo proleterske revolucije i na spašavanje kapitalizma od socijalizma. No, to baš i nije tako. Keynes nije vjerovao u revolucije općenito. Ali, je vjerojatno znao da siromaštvo i nezaposlenost rađaju bijes, gnjev i mržnju koja često nije usmjerena prema pravim klasnim tlačiteljima nego prema jednakim takvim siromasima koje muče isti problemi, ali ih se počinje percipirati kao ugrozu. Jer su drukčiji, stranci, ili na bilo koji način nisu pripadnici »naše« grupe. Tko dakle kaže da će prevaga u nekim budućim sukobima i socijalnom buntu nužno ići na lijevu stranu? Istinu ne iskrivljava samo UI. Radikalna desnica jača. A cilja upravo na probleme potlačenih, dok im usput »uvaljuje« ideološki revizionizam i izolacionizam. Revolucija koja eventualno prijeti stoga je prije radikalno konzervativna, nego proleterska. A istina je da odgovornost za to snosi i pasivna ljevica: nečinjenjem, nesnalaženjem i pogrešnim mapiranjem problema. Krugmanov savjet o povećanju poreza kako bi se počela graditi socijalna mreža može zvučati banalno i kejnezijanski preblago. No, od nečega se mora krenuti.