Sama sadašnja situacija u tom dijelu svijeta zaista jest alarmantna. Nikada nije bila ovakva
Dakle, ponovo se dogodilo ono što se događa već skoro pet godina. Na vrlo važnom vanjskopolitičkom pitanju Vlada i predsjednik opet su u raskoraku. I to ogromnom, a i samo pitanje, odnosno tema, je od velikog značaja. A to je kako se Hrvatska treba postaviti oko rata Izraela i Irana, a samim tim posljedično i oko toga kako izraelska vojska tretira dva milijuna Palestinaca u Gazi.
Kada se ovo sve pogleda, jasno je da ovaj problem ima dvije dimenzije. Jedna je ta da se Hrvatska po tko zna koji put osramotila na vanjskopolitičkom planu jer o nečemu važnom nema jasno i nedvosmisleno stajalište. Već govori s dva glasa koji izlaze s gotovo suprotnim stajalištima, a što je sve posljedica bizarnog ustavnog rješenja bez presedana u demokratskim državama. A to je da je i njena izvršna vlast podijeljena na dva djela. Koja se moraju usuglašavati, ali nigdje ne piše što se događa ako se Vlada i predsjednik usuglasiti ne mogu. Pa sada imamo ovo što imamo.
Druga je dimenzija ta da je rat na Bliskom istoku prevažno pitanje o kojem bi i premijer i predsjednik trebali paziti na svaki zarez i na svaku intonaciju. A ne izaći pred novinare sa svojom strujom svijesti u kojem u izjavi tri puta kažeš da ćeš se suzdržati, a onda samo sekundu kasnije nastaviš pričati baš sve što ti padne na pamet. Napisali smo to i u slučaju Milanovićevih izjava u zadnje tri godine, kada je u pitanju rat u Ukrajini. Nije tu uopće bitno je li Milanović u pravu ili nije, već zašto to uopće govori. Koga na ovom bijelom svijetu uopće zanima što predsjednik Hrvatske ima reći o uzrocima rata u Ukrajini i ovog najnovijeg između Irana i Izraela. Od toga Hrvatska nema apsolutno nikakve koristi, a može imati itekakvu štetu. Isto do neke mjere vrijedi i za angažman Andreja Plenkovića kada je u pitanju Ukrajina i uvjeti za prestanak rata u toj zemlji. Hrvatska je mala država i njeni se lideri ne smiju i ne trebaju miješati u rješavanje i komentiranje velikih geopolitičkih tema. Naravno, Hrvatska jest članica EU-a i, što je u ovom slučaju još možda i važnije, NATO saveza. I to podrazumijeva i stanovite obveze koje s tim idu. I njih treba poštovati, ali to bi trebalo biti otprilike to. Nikakve javne analize svjetskih sukoba ne bi trebale biti dio istupa najviših hrvatskih dužnosnika. Oni tu jednostavno nemaju pravo na svoje privatno mišljenje. Oni nisu nikakvi nezavisni intelektualci koji mogu govoriti što žele jer govore u svoje ime. Kada govori dužnosnik, to se podrazumijeva da ne iznosi svoje privatno mišljenje, već stajalište države koju predstavlja. Hrvatska sada ima čak dva stajališta o situaciji na Bliskom istoku.
A sama sadašnja situacija u tom dijelu svijeta zaista jest alarmantna. Nikada nije bila ovakva. Takva da zaista – otrcana je to, ali nažalost istinita fraza – dovodi svijet na rub trećeg svjetskog rata. Ako Amerika uđe u njega na strani Irana, a ovu zemlju još intenzivnije počnu podržavati Rusija i Kina, sve zaista sve može biti moguće. Iran lako može postati ono što je 1914. bila Srbija. Zemlja oko koje je nastao problem, a koji je onda bio tek povod da preko njega velike sile ratom razrješavaju svoje probleme koji su puni širi i dublji. Sve ovo puno više sliči na 1914. nego na 1939. Prisjetite se što ste o tome učili u osnovnoj školi. O povodu i uzrocima Prvog svjetskog rata. Pucanj Gavrila Principa bio je samo povod. Uzroci su bili negdje drugdje.
I što sada? Ostaje nam tek da pratimo situaciju na pametnim mobitelima i televizorima. I da se nadamo da će se odnekud pojaviti neki deus ex machina koji će ovu krajnje zapetljanu i kompliciranu situaciju privesti hepiendu. Jer čini se da su se glavni igrači, čak i oni najveći, toliko zapetljali da oni nisu više sposobni iz ove situacije ispetljati ni sebe, a kamoli nas. Bilo bi super da se varamo, da su u tijeku nekakvi diplomatski napori oko stišavanja napetosti, a koji će dovesti do nekakvoga elementarnog hepienda, ma bio on sveden samo na to da se izbjegne treći svjetski rat. A u svemu tome hrvatski politički čelnici bi trebali itekako paziti što govore i koje poteze povlače. Njihovo ponašanje nema nikakve posljedice za razrješavanje svjetske krize. Ali itekako ima za položaj Hrvatske.
Zlatko Crnčec
Iran i Izrael posvađali Plenkovića i Milanovića
Zlatko Crnčec
20. lipanj 2025 07:34
Reuters
Sama sadašnja situacija u tom dijelu svijeta zaista jest alarmantna. Nikada nije bila ovakva
Dakle, ponovo se dogodilo ono što se događa već skoro pet godina. Na vrlo važnom vanjskopolitičkom pitanju Vlada i predsjednik opet su u raskoraku. I to ogromnom, a i samo pitanje, odnosno tema, je od velikog značaja. A to je kako se Hrvatska treba postaviti oko rata Izraela i Irana, a samim tim posljedično i oko toga kako izraelska vojska tretira dva milijuna Palestinaca u Gazi.
Kada se ovo sve pogleda, jasno je da ovaj problem ima dvije dimenzije. Jedna je ta da se Hrvatska po tko zna koji put osramotila na vanjskopolitičkom planu jer o nečemu važnom nema jasno i nedvosmisleno stajalište. Već govori s dva glasa koji izlaze s gotovo suprotnim stajalištima, a što je sve posljedica bizarnog ustavnog rješenja bez presedana u demokratskim državama. A to je da je i njena izvršna vlast podijeljena na dva djela. Koja se moraju usuglašavati, ali nigdje ne piše što se događa ako se Vlada i predsjednik usuglasiti ne mogu. Pa sada imamo ovo što imamo.
Druga je dimenzija ta da je rat na Bliskom istoku prevažno pitanje o kojem bi i premijer i predsjednik trebali paziti na svaki zarez i na svaku intonaciju. A ne izaći pred novinare sa svojom strujom svijesti u kojem u izjavi tri puta kažeš da ćeš se suzdržati, a onda samo sekundu kasnije nastaviš pričati baš sve što ti padne na pamet. Napisali smo to i u slučaju Milanovićevih izjava u zadnje tri godine, kada je u pitanju rat u Ukrajini. Nije tu uopće bitno je li Milanović u pravu ili nije, već zašto to uopće govori. Koga na ovom bijelom svijetu uopće zanima što predsjednik Hrvatske ima reći o uzrocima rata u Ukrajini i ovog najnovijeg između Irana i Izraela. Od toga Hrvatska nema apsolutno nikakve koristi, a može imati itekakvu štetu. Isto do neke mjere vrijedi i za angažman Andreja Plenkovića kada je u pitanju Ukrajina i uvjeti za prestanak rata u toj zemlji. Hrvatska je mala država i njeni se lideri ne smiju i ne trebaju miješati u rješavanje i komentiranje velikih geopolitičkih tema. Naravno, Hrvatska jest članica EU-a i, što je u ovom slučaju još možda i važnije, NATO saveza. I to podrazumijeva i stanovite obveze koje s tim idu. I njih treba poštovati, ali to bi trebalo biti otprilike to. Nikakve javne analize svjetskih sukoba ne bi trebale biti dio istupa najviših hrvatskih dužnosnika. Oni tu jednostavno nemaju pravo na svoje privatno mišljenje. Oni nisu nikakvi nezavisni intelektualci koji mogu govoriti što žele jer govore u svoje ime. Kada govori dužnosnik, to se podrazumijeva da ne iznosi svoje privatno mišljenje, već stajalište države koju predstavlja. Hrvatska sada ima čak dva stajališta o situaciji na Bliskom istoku.
A sama sadašnja situacija u tom dijelu svijeta zaista jest alarmantna. Nikada nije bila ovakva. Takva da zaista – otrcana je to, ali nažalost istinita fraza – dovodi svijet na rub trećeg svjetskog rata. Ako Amerika uđe u njega na strani Irana, a ovu zemlju još intenzivnije počnu podržavati Rusija i Kina, sve zaista sve može biti moguće. Iran lako može postati ono što je 1914. bila Srbija. Zemlja oko koje je nastao problem, a koji je onda bio tek povod da preko njega velike sile ratom razrješavaju svoje probleme koji su puni širi i dublji. Sve ovo puno više sliči na 1914. nego na 1939. Prisjetite se što ste o tome učili u osnovnoj školi. O povodu i uzrocima Prvog svjetskog rata. Pucanj Gavrila Principa bio je samo povod. Uzroci su bili negdje drugdje.
I što sada? Ostaje nam tek da pratimo situaciju na pametnim mobitelima i televizorima. I da se nadamo da će se odnekud pojaviti neki deus ex machina koji će ovu krajnje zapetljanu i kompliciranu situaciju privesti hepiendu. Jer čini se da su se glavni igrači, čak i oni najveći, toliko zapetljali da oni nisu više sposobni iz ove situacije ispetljati ni sebe, a kamoli nas. Bilo bi super da se varamo, da su u tijeku nekakvi diplomatski napori oko stišavanja napetosti, a koji će dovesti do nekakvoga elementarnog hepienda, ma bio on sveden samo na to da se izbjegne treći svjetski rat. A u svemu tome hrvatski politički čelnici bi trebali itekako paziti što govore i koje poteze povlače. Njihovo ponašanje nema nikakve posljedice za razrješavanje svjetske krize. Ali itekako ima za položaj Hrvatske.