Veliki procesi događaju se na hrvatskom tržištu. Iako je s početkom rata u Ukrajini zavladala bojazan da će to zaustaviti baš sve ekonomske i tržišne tokove, sad vidimo da se, dapače, odvija u neku ruku suprotan proces – osim Fortenove koja se našla u situaciji da mijenja vlasnika, sad je tu i Petrokemija koja prelazi u ruke velike turske kompanije, a energetski sektor traži potpuno nove puteve razvoja.

Vijest je objavljena jučer i izazvala je, kao i ova prethodna o ex Agrokoru, pravu senzaciju, jer i u Petrokemiji udjele ima država, a također je riječ o strateški bitnoj firmi, o kojoj uvelike ovisi dio poljoprivrede u Hrvatskoj. Ovdje je naravno situacija »čišća« jer turski Yildrim nije ni pod kakvim sankcijama, kao što je Sperbank u slučaju Rusije, pa su i reakcije blaže. Ali činjenica je da je tržište vrlo živo i da hrvatske tvrtke očito itekako izazivaju interes investitora izvana. Hrvatska postaje mjesto zanimljivije ulagačima, nego što je bilo donedavno, to je evidentno.

Prodaja Petrokemije nije veliko iznenađenje ako se zna da je due dilligence trajao skoro dvije godine, a uz to, jasno je i da tvrtki treba novi, dodatni kapital jer ima i faze u kojima proizvodnja biva na »hladnom pogonu«. Još su tu i problemi dosadašnjih suvlasnika – Ina ima svoje tegobe na niz fronti, posebno nakon zadnje afere, dok PPD upravo zbog sankcija Rusiji, s kojom je puno radio, ima problema tijekom cijele ove godine. Petrokemiji je tako nedostajalo plina i zaustavila je proizvodnju, unatoč tome tko su joj suvlasnici – ili baš zato, jer su tijekovi plina skrenuti u prioritetnije djelatnosti, odnosno izravno građanima i hrvatskim tvrtkama. Stoga su njeni pogoni stali, i najbolje što joj se može dogoditi jest financijska injekcija, nadajmo se, zdravog kapitala. U situaciji kad je, kako kažu upućeni stručnjaci, zbog energetske krize u cijeloj Europskoj uniji ove jeseni izvan pogona čak 70 posto postrojenja za proizvodnju umjetnih gnojiva, tko god odluči ulagati u ovu djelatnost, ne bi trebao biti neprijateljski dočekan.

Da pušemo i na hladno, ne čudi nakon svega što smo proživjeli s MOL-om u Ini, i sada s neizvjesnošću oko Fortenove, ali ulazak turske megatvrtke koja ima 18 tisuća zaposlenih u 54 države, zvuči kao ozbiljan posao. Ono što je bitno, jest i da država još uvijek jest duboko prisutna vlasnički u Petrokemiji, bar zasad, a firma je, nakon ulaska Ine i PPD-a 2019. godine, i friško restrukturirana, pa straha ne bi trebalo biti u mjeri u kojoj on postoji oko Fortenove. Ako je točno, kao što se službeno poručuje javnosti, da je danas Petrokemija spremna za daljnji normalni rad, onda to nije loša vijest.

Da sve nije tako crno, općenito gledajući, dokazuje i projekt LNG terminala na Krku koji će uskoro udvostručiti svoje kapacitete. Točnije, kapacitet terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju bit će povećan na 6,1 milijardu kubičnih metara do 2024. godine. Uz to, paralelno ide i gradnja plinovoda između Zlobina i Bosiljeva, što je još i veća investicija. Ne treba ponovo objašnjavati zašto je to važno u ovakvim energetskim i globalnim okonostima, a cilj je »samoodrživost« Hrvatske koliko god je to moguće. Pritom je Turska u ovom slučaju nastojala zaobići kao mjesto dogradnje broda »LNG Croatia« s još jednim postrojenjem, zbog straha od blokada u vodama zemljopisno bliskim Rusiji, pa se traži rješenje na Mediteranu, moguće u Monfalconeu ili slično. Šteta je da hrvatski škverovi nemaju kapacitete za takvu vrstu radova samostalno, mada se razgovori s »3. majem« vode, ali onda će to svakako morati biti u kooperaciji s nekim od mediteranskih brodogradilišta, te naravno zajedno s Kinezima koji su zapravo proizvođači ovog broda, i većine sličnih. U svakom slučaju, još jedna velika investicija koja će dodatno smanjiti ovisnost o ruskom plinu, jednako kao što je slučaj i s Petrokemijom koja će sada s novim vlasnicima očito imati i neke nove izvore plina.

Nova geopolitička situacija zahtijeva i potpuno nove odgovore hrvatske privrede, a činjenica da interesa za ulaganjem i razvojem ima, čak i u ovakvom kriznom vremenu, daje ponešto nade.