Da je stanje u državnoj kasi bolje nego što se itko mogao nadati, svjedoči laka ruka premijera Andreja Plenkovića koji će za 219 tisuća zaposlenih u državnoj upravi i javnim službama povećati plaće od 60 do 100 eura. Proteklih mjeseci vrata hrvatske izvršne vlasti obijali su predstavnici brojnih sindikata koji su nezadovoljni padom životnog standarda odlučili od vlasti zatražiti deblje bušte kako bi se barem usporilo osiromašenje zbog inflacije koja na dnevnoj razini te bušte čini sve tanjima. Kao što je i red kada je riječ o socijalnom dijalogu, krenulo se od najnižih razina pa se razgovor penjao po hijerarhiji sve dok nije došao do vrha. I onda je s vrha poručeno da će dodatak na plaće biti isplaćen već u srpnju ove godine. Vlada se neprestano hvali velikim fiskalnim i monetarnim uspjesima i ostvarenjem strateških ciljeva pa bi bilo nenormalno da je sindikati nisu pritisli kako bi iscijedili koji euro i za radnike. Tim više što izbori kucaju na vrata, i oni europarlamentarni i oni parlamentarni, pa je očekivano da premijer Plenković bude široke ruke kako bi držao pod kontrolom socijalne tenzije. U Hrvatskoj se tako radnička pitanja rješavaju uz mineralnu i kavicu u nekom uredu u Banskim dvorima i u Hrvatskoj je nezamislivo da se prava potražuju na ulici. Može biti da je tako i dobro jer nije narod, a nije ni vlast, navikla na galamu i dreku pa se lijepo i drugarski pruži ruka ruci, a za mjesec dana na račune kapne od 60 do 100 eura. Može biti da će biti i onih mrzovoljnih zbog postignutog dogovora jer su mišljenja da su u državnoj upravi i u javnim službama ionako uhljebi koji ništa ne rade pa im ne treba dati ništa jer i ono što sada dobivaju ne zaslužuju. A bit će i onih koji su svjesni da je sustav državne i javne uprave, kakav god da je, neophodan za funkcioniranje države i svih onih djelatnosti bez kojih je život nezamisliv. Kako u Hrvatskoj, tako i u svakoj drugoj demokratskoj zemlji.

Nisu, nazovimo ih realisti, blesavi da ne znaju da su nam javne usluge često nedostatne kvalitete, a ponekad i nedostatne dostupnosti, recimo u zdravstvu, ali su svjesni da je ikakav sustav bolji od nikakvog. Jedan od načina da se on učini boljim je i adekvatna plaća za rad. Dobro, nekima i za nerad. Jer, činjenica je da je stanje na državnom kontu zadovoljavajuće i da jedan od prioriteta moraju biti i plaće onih koji rade u državnom sustavu i pružaju javne usluge. A onaj tko ne pita, neće ni dobiti. Sindikati su pitali, pa prijetili štrajkovima i na kraju postigli da premijer Plenković odriješi kesu. Dogovor ima i crtu socijalne osjetljivosti jer bi plaće trebale rasti najviše onima s najnižim koeficijentima. Onima kojih se nikada ili rijetko kada sjete, a bez kojih cijeli sustav ne bi mogao funkcionirati. Zanimljiv je i podatak da će najveći broj zaposlenih u javnom sektoru dobiti najveći dodatak, a što najbolje svjedoči za kakvu mizeriju rade oni koje se proziva uhljebima. Unatoč tome što je dogovor postignut, to ne znači da su pregovori završili jer je premijer Plenković najavio izradu novog zakona o plaćama kojim bi se ispravile brojne nejasnoće i nepravilnosti kojih su svi svjesni i kojim bi se, ako bude sreće, uredio sustav u kojemu bi se kažnjavali zabušanti, a nagrađivali oni s dobrim radnim učinkom. Hrvatski premijer je pri tom otkrio i da je meke duše s obzirom na to da mu je bilo mrsko čekati da se taj posao odradi do kraja pa da se onda vidi što će se i kako će. Sjetio se i latinske uzrečice – »Bis dat, qui cito dat« (Dvostruko daje tko brzo daje.).

Kao što je i red, premijer je otklonio bilo kakvu mogućnost da je dogovor postignut jer su izbori blizu ili da se uplašio socijalnih tenzija u hrvatskom društvu. Za to nema nikakvog razloga. Sindikati su zadovoljni postignutim dogovorom, a kapnut će i 300 eura regresa za sve, i one sindikalno osviještene koji plaćaju sindikalnu članarinu i za one koji to nisu. Nakon što je Vlada već riješila pitanje subvencija za troškove energenata, čini se da bi premijer Plenković mogao imati mirno, toplo i dugo ljeto. Sindikalni pritisak oslabit će nakon dogovora sigurno, a onaj politički odavno je nejak i čini se da će sa svakim Plenkovićevim uspjehom biti sve slabiji. Osim ako hrvatska politička oporba ne čeka nekog crnog labuda da spasi stvar i da riješi ono što oni ne žele ili ne umiju.