Bez ove i ovakve saborske rasprave zaista se moglo. Bespotrebno potrošeno saborsko zasjedanje u besmislenom natezanju oko toga hoće li se ili neće Hrvatska pridružiti odlukama 14 članica EU-a u obuci pripadnika ukrajinske vojske na njihovom teritoriju. Po svemu sudeći neće. Barem ne zasad, sudeći po tome kakva su stajališta većine oporbenih stranaka čiji su glasovi potrebni za postizanje dvotrećinske većine nužne za donošenje odgovarajuće odluke. Potrebna je 101 saborska ruka kako bi se preglasalo protivljenje predsjednika Republike tome da se Hrvatska pridruži ovoj inicijativi EU-a. A toliko ih neće biti.

Ovakav će ishod definitivno podići nekoliko obrva među našim zapadnim saveznicima. Nije to nikakav problem. Ili barem ne bi trebao biti. Hrvatska je suverena zemlja koja ima pravo donositi svoje odluke. Ako neće podržati obuku ukrajinskih vojnika na svojem teritoriju, nitko je na to ne može natjerati. Niti bi je na bilo koji način trebao osuđivati zbog toga. Ako je to stajalište Hrvatske, svi ga naši partneri moraju poštovati. Pod uvjetom da to zaista jest hrvatsko stajalište. A mi svi znamo da nije. Znamo da u Saboru ima više od 101 potrebne ruke. Gotovo svi saborski zastupnici smatraju da Ukrajini treba pomoći. Ali dovoljne podrške ipak nema, što nije posljedica bilo kakve netrpeljivosti prema Ukrajini, nego dugotrajnog sukoba Vlade i predsjednika Republike. Ne samo oko ovog pitanja nego praktično oko svega. Doslovno svega.

Zoran Milanović dijelom ima pravo kada kaže da ga nitko nije konzultirao oko cijele ove priče. Gordan Grlić Radman zaista jest otišao u Bruxelles i dao suglasnost da će Hrvatska sudjelovati u ovoj inicijativi EU-a, a da se prije toga nije konzultirao sa šefom države. Predsjednik smatra da je time prekršen Ustav koji predviđa da Vlada i on sukreiraju vanjsku politiku. Međutim, kako bi to sukreiranje u praksi trebalo izgledati, nigdje se detaljno ne precizira. Baš kao što se ne razrađuje dovoljno tko i kada zapovijeda vojskom ili po kojoj se to proceduri formira Vlada nakon parlamentarnih izbora. Ali ako bi se radilo po načelu dobre volje, bilo bi za očekivati da se Gordan Grlić Radman prije odlaska u Bruxelles zaista konzultira s Milanovićem oko stajališta Hrvatske o obučavanju pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga.

Bilo bi za očekivati da predsjednik Republike nije prije više od godinu dana rekao da prekida svaki odnos s Vladom oko donošenja većine odluka dok se na posao ne vrati zapovjednik njegove Počasne zaštitne bojne (PZB). I prije toga izbio je rat oko Milanovićevog puta u Albaniju koji je prvo bio neslužbeni pa onda naglo postao službeni kada se postavilo pitanje korištenja materijalnih resursa hrvatskih oružanih snaga. Ali pravi je rat započeo nakon slanja u penziju jednog brigadira HV-a kojeg je Milanović želio još neko vrijeme zadržati u aktivnoj službi.

Rat je to u kojem je Milanović koristio najtežu moguću verbalnu tešku artiljeriju, višecjevne bacače uvreda i najnovije hipersonične rakete koje nose invektive brzinom koja u hrvatskoj politici još nije viđena. Svime time je uglavnom gađao tri cilja – premijera Andreja Plenkovića, samog Radmana i ministra obrane Marija Banožića. Dakle baš one tri osobe s kojima bi trebao surađivati na postizanju konsenzusa oko vanjske i sigurnosne politike. Naravno, ne može uvreda ma kako bila teška biti prepreka za to da nositelji najviših funkcija minimalno surađuju oko donošenja nužnih odluka. Ali sam je Milanović rekao da ne želi surađivati dok se njegov omiljeni zapovjednik PZB-a ne vrati na posao.

Naravno, u svemu tome i Vlada lovi u mutnom pa su pokušali ovu blokadu premostiti tako da umjesto veleposlanika imenuju strane otpravnike poslova. Oni obavljaju isti posao, a za njihovo je imenovanje dovoljan potez ministrovog pera. A u drugim slučajevima Ustav se zna natezati kao kauguma. Što i nije tako težak posao jer je tekst ovog temeljnog državnog dokumenta toliko nejasan, neodređen i neprecizan da bi njime mogao muljati i kakav osnovnoškolac. Ali čak da se Vlada i želi dogovarati, kako da to učini kada je Milanović rekao da nikakvog dogovora nema dok se njegov omiljeni brigadir ne vrati na Pantovčak i ponovo postroji predsjednikovu gardu.