Demokracija je, u biti, vrlo jednostavna stvar – odluka koju donese većina, postaje obavezujuća i za preostalu manjinu. Nije smišljen pametniji način kolektivnog donošenja odluka od slobodnih izbora na kojima osobe s pravom glasa imaju priliku poslati svoju političku odluku i birati lidera na svom području. Ali ne i u Rijeci. Ni godinu dana nakon gubitka izbora, u Rijeci dio političkih struktura nije, očito, shvatio poruku birača. Da su birači htjeli da SDP nastavi voditi Grad, vodio bi ga. Dogodila se, međutim, promjena koju dio okoštalih struktura ne prihvaća i ne pristaje na to da poštuje volju građana. U nekima od institucija čiji je osnivač Grad Rijeka, kao što je to Turistička zajednica, negiraju stvarnost – a stvarnost je da nova vlast ima legitimitet da izabere svoje suradnike. Isto je i sa samom gradskom upravom, gdje nismo vidjeli mnogo ponuđenih ostavki nakon što je nova vlast preuzela upravljanje. Već godinu dana sve je isto, a pitanje i kako će proći pokušaj nove vlasti da u Gradskom vijeću izglasa unutarnji preustroj.

Problem je, naravno, širi i nacionalnog je karaktera, a svodi se na postojeće zakone. Odnosno činjenicu da su pred neko vrijeme ukinuta poglavarstva kao politička operativna tijela, svojevrsna ministarstva na lokalnim razinama, gdje su pročelnici bili osobe koje su birane na mandat od četiri godine, kao i gradonačelnici ili župani. Poglavarstva su bila i izvršna i politička tijela, i vodili su ih ljudi koji su dolazili zajedno s lokalnim šefovima, i s njima odlazili.

To se na sličan način odnosi i na turističku zajednicu i druge tvrtke ili institucije čiji je osnivač grad. Nakon promjene vlasti, svi su ti ljudi trebali ponuditi ostavke i dati mogućnost novoj gradonačelnici da formira svoj tim, posebno ako su još i članovi stranaka oporbe. Umjesto toga u Rijeci se nova vlast optužuje političkom porukom da »TZ Rijeke ne zaslužuje političke eksperimente« – doista bi se dalo raspravljati o tome, jer preuzimanje vlasti dobivene na legitiman način izravno od birača nije nikakav eksperiment, nego redovan tijek događaja u mjestima gdje na vlasti nije 80 godina ista stranka. Jasno je da nova vlast ima pravo na novu osobu na tom mjestu, kao i na nove programe u tom sektoru.

Bizarno je to uopće osporavati, jednako kao što bi bio i minimum političke pristojnosti da vijećnici u Gradskom vijeću podrže pravo gradonačelnice da ustroji gradsku upravu kako smatra da je to potrebno za efikasno upravljanje. Tko može na nacionalnoj razini zabraniti Andreju Plenkoviću da oformi određeni broj ministarstava i njihov ustroj, ako u Saboru ima dovoljnu većinu? Ima bezbroj drugih primjera u kojima nove lokalne vlasti bez ove elementarne opstrukcije provode svoju novu politiku, pa i kadrovsku.

U Puli je SDP-ov Peđa Grbin postao gradonačelnik i potpuno promijenio kadrovsku strukturu ne samo u gradskoj upravi, nego i komunalnim poduzećima, a posebno kulturnim ustanovama. Po cijenu tužbi vodi svoju kadrovsku politiku, i nitko mu nema pravo to osporiti – dobio je legitimitet građana i volja birača je rekla svoje. U Zagrebu je Tomislav Tomašević dugo imao problem s ovakvim zakonom, gdje su Bandićevi pročelnici dugo bili nesmjenjivi i skoro je cijeli jedan mandat proveo u pokušaju da oformi svoju upravu, i sad to i napokon čini, i nitko s tim više nema problem. Može se analizirati i Zadar, gdje je na vlasti bio HDZ i ranije, i sada nakon 2025. kad je gradonačelnik postao Šime Erlić – iako je riječ o istoj stranci, promjena je dosta. Uostalom, i način kako se vodi Primorsko-goranska županije, gdje je SDP bio na vlasti pod Zlatkom Komadinom, a sada je posao preuzeo Ivica Lukanović, drugačiji je nego prije – dosta je novih imena, i bit će ih uskoro još i više, mada su oba župana bila iz iste stranke. Iz jednostavnog razloga što svaki gradonačelnik ili župan ima legitimitet da bira svoje suradnike – čak i kad mu zakon to usporava, administracija ne čini opstrukciju. To se, inače, zove demokracija. Bilo bi vrijeme da se i u Rijeci to shvati. To nije politički eksperiment, nego volja birača.