Sigurnosne službe ponovo su predmet političke borbe. Predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost Siniša Hajdaš Dončić (SDP) najavio je sazivanje sjednice tog saborskog odbora kako bi se raspravile izjave premijera Andreja Plenkovića. Naime, predsjednik Vlade nekoliko je puta zadnjih dana izrazio svoje nezadovoljstvo time da ni MUP ni DORH, a niti SOA nisu utvrdili da je postojao bilo kakav pomagač ili poticatelj u slučaju napada na Banske dvore.

Riječ je o događaju u kojem je mladi Danijel Bezuk iz Kutine pucao na Markovom trgu iz kalašnjikova i pritom ranio jednog policajca u osiguranju Banskih dvora. Istraga je utvrdila da je on u danima prije napada preko interneta proučavao kretanje premijera, ali i predsjednika. I DORH u srpnju i SOA u studenom ove godine u svojim su izvješćima ustvrdili da je Bezuk djelovao kao usamljeni vuk, odnosno da mu nitko u tome nije pomagao niti ga je na to poticao. Premijer Plenković dakle sada javno iznosi dvojbe oko takvih ocjena.

Postoji velika razlika između MUP-a i DORH-a s jedne i SOA-e s druge strane. A ona je u tome da ni predsjednik niti premijer ne smiju na bilo koji način usmjeravati rad policije i Državnog odvjetništva. Njihovo je djelovanje čvrsto i precizno definirano Ustavom i odnosnim zakonima i u to se nitko iz izvršne vlasti ne bi smio miješati. A kamoli usmjeravati njihov rad. Međutim, točno je tome prije nekih godinu dana pribjegao Zoran Milanović kada je izražavao svoje nezadovoljstvo načinom na koji su DORH i policija postupali u slučaju obrade i o potom uhićenja tadašnjeg prvog čovjeka JANAF-a Dragana Kovačevića.

Kritizirajući način i ishod istrage Milanović je u svojim javnim nastupima govorio o tome kada je točno, gdje i na koji način policija trebala upasti u Kovačevićev klub u Slovenskoj ulici u Zagrebu i uhititi njega i osobu koja mu je navodno donijela mito u papirnatoj vrećici. Ovo nije bilo čak ni usmjeravanje, ovo su bili konkretni naputci kako bi represivni sustav trebao funkcionirati na mikro razini. Kada bi, koga i gdje trebao uhititi. I kako bi se točno trebala voditi istraga u nekom pojedinačnom slučaju. Milanović je tada priznao i da je znao za tijek osjetljivih istraga policije i DORH-a u razdoblju dok je četiri godine bio na čelu Vlade. Njegov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić demantirao je da je obavještavao Milanovića o tijeku tih istraga.

Međutim, što se tiče SOA-e i predsjedniku i premijeru Ustav i zakoni daju puno veću mogućnost utjecaja na njen rad. To je to famozno usmjeravanje. To bi općenito valjda trebalo značiti da izvršna vlast može reći i SOA-i i vojnoj sigurnosnoj službi što je zanima više, a što manje. Naravno, oni ne smiju reći službama da na mjere stave točno određenu osobu, ali mogu ih usmjeriti prema području s kojeg žele više, a s kojeg manje informacija. Tako da je potpuno legitimno da Plenković želi da SOA istraži postoji li radikalizam na krajnje desnom političkom spektru. Naravno, to nikako ne znači da može narediti službi da istražuje čelnike nekih stranaka koje su desnije od HDZ-a. A posebno ne one stranke koje imaju parlamentarni status. Bio bi to veliki skandal. Nešto slično je prije godinu dana bio najavio potpredsjednik Vlade za sigurnost Tomo Medved, ali ga na sreću nitko nije poslušao. Niti je on poslije ponovio bilo kakav sličan zahtjev.

Po Ustavu predsjednik i premijer usmjeravaju rad sigurnosnih službi. Što to točno znači, nikada do kraja nije razjašnjeno. Na koji način se to usmjeravanje u praksi radi, osim u slučaju kada se na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost jednom godišnje donose Smjernice za rad službi u sljedećoj godini. Međutim, mora postojati mogućnost da premijer zatraži da SOA još jednom nešto provjeri. Kao što to pravo ima i predsjednik RH. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi lijeva oporba reagirala da se na Markovu trgu pucalo kada je Milanović bio premijer. Bi li tek tako prihvatili da je SOA službeno utvrdila da se radi tek o usamljenom pojedincu. Što zaista jest moguće istina i u slučaju Bezuk. Ali premijer, barem kada je u pitanju SOA, ima pravo postaviti neka dodatna pitanja.