U postolara Ivice čeka se red. Dijelom je to zato što u ono malo »kvadrata« njegova obrta i ne može puno ljudi nahrupiti odjednom, a više je to zato što se radi o majstoru svog zanata. Lako što je majstor, već je on majstor toliki da zna majstorski odrediti pravi odnos između kvalitete usluge i njene cijene. Od Ivice se odlazi zadovoljan, jer cipela će živjeti još neko vrijeme, a džep nije ispražnjen toliko da se sitniš u njemu traži, ma se nalaze samo one mucice što ostanu od pranja i tko zna čega još.

Suradnja s postolarom Ivicom dogodila se slučajno, odrede to adrese podstanarskih stanova, ali kad je čovjek vješt k’o što on jest, onda nije teško izdaleka k njemu ciple nositi. A kako svaki dobar odnos traži da se u njega štogod i ulaže, tako se i ovog jutra Ivici preko pulta dobacilo da se čini kako je svakim danom mlađi. Nije on od jučer, zna kad je kompliment fejk, a kad ozbiljna rabota i ovaj put mu je, sve se čini, legla opservacija.

– To vam je od šišanja. Skratite malo kosu, obrijete se i odmah ste drugi čovjek – šeretski će Ivica.

Jest, važno je i vidljivo kad se muško dotjera, ali nije to razlog njegovoj dobro volji, bar ne onaj presudni. Ivica je dobro jer kako krene s poslom mobitel odloži sa strane i ne gleda na njemu ništa do kraja radnog dana, a često ni poslije. Mrvu konzultira portale glede vijesti jutrom za doručkom i to je to. Zato njegov otac surfa bespućima vijesti povazdan. Ali kad želi sa sinom podijeliti sve što je šokantno, senzacionalno i ekskluzivno ovaj ga praktički otjera od sebe.

– Samo loše vijesti. Nigdje nešto o dobru – zaključuje Ivica.

Eh. Lako je reći, ali teško je izbjeći. A i kako bi se preletjelo ovlaš ono što se čini poput kakvog dobrog predloška za film. Kad se sumnja na trgovinu organa, tu kod nas na Rebru, e onda se bome čita i razvija u glavi priča koliko god informacije zapravo bile škrte. Novinarka Une TV Nataša Škaričić otvorila je priču, objavila dokumente koji izazivaju ozbiljnu sumnju, iznijela podatak da Županijsko državno odvjetništvo provodi izvide o potencijalnim spornim slučajevima od prije tri godine. Strahota je sve što u toj priči lako moguće ima. Tu su dvojica građana RH kojima su transplantirani organi donora lošeg imovinskog stanja s kojima nisu obiteljski povezani. Jedan je donor pekar s Kosova, otac šestero djece, drugi vozač iz Srbije. Tu je sustav koji je valjalo zaobići mali milijun puta onako kako skijaši za utrke zaobilaze one štapove sa zastavicama. Tu je jadna bolnica koja odbija izvršiti transplantaciju jer nema tu etike i druga koja probleme ne vidi. Tu je potkopavanje nacionalnog transplantacijskog programa zbog kojeg smo bili priznati u svijetu, svjetski prvaci čak. I tu je Ministarstvo na čelu s ministrom koje probleme ne vidi, jer sve je po propisima. Kako preskočiti vijest iz koje vrišti štošta, ponajprije to da, baš kao na filmu, bogat čovjek kupuje organ u sirotinje. Živimo u svijetu u kojem se sit bude tako da se ‘daruje’ bubreg, odnosno u svijetu u kojem se zdrav bude tako da se organ ‘nabavi’. Reklo bi se, mobiteli nam jesu svakim danom moderniji, ma se mi k’o vrsta nismo makli s mjesta previše naprijed. I to je i strašno i tužno u isti čas, tim više jer se događa tu kod nas, a mi mislili da smo od tog tisućama civiliziranih milja daleko.

Lako je moguće da postolar Ivica ne bježi od loših vijesti, već bježi od loših vijesti iz sektora zdravstva. Da nije, filmskim rječnikom rečeno, bezumna bubanja na relaciji Milanović – Plenković, da nije rata u Ukrajini i gdjekojeg Uskočkog slučaja, da nije činjenice da 1.000 eura svakim danom vrijedi manje jer boca ulja i litra goriva koštaju više, zdravstvo bi samo punilo novine. U Osijeku pacijentica dođe obaviti pobačaj a oni joj ga ne obave, ali je otpuste kući u uvjerenju da su to učinili. Na koncu sirota žene odlazi u Nizozemsku na skrb. Ministar zdravstva izlazi van s idejom da sistematski pregledi budu obavezni u trenu kad tamo neki Danci izbacuju mali milijun studija da nema od toga koristi. Liječnici opće prakse bune se jer ih pokušavaju uvjeriti kako su oni ti koji bi trebali izigrat’ povjerenje u svojih pacijente pa ih prokazivat’ i špijat’ MUP-u jer piju tablete za tlak, pa da nikad više vozačke dozvole ne dobiju. A to o listama čekanja što se vuku u nedogleda dok privatna praksa cvate, višekratno je opjevan klasik koji nikad nijedan ministar nije ni pokušao riješiti. Svega je toliko da onog eksperta koji je izvadio pacijentici zdravi jajnik nećemo ni spominjati. A baš kao da to nije dosta i kao da nismo svjesni kako se raslojava ovo društvo na tisuću malih načina, eto i sumnje u trgovinu organima taman da se odnekud pojavi Liam Neeson pa da to riješi.

Treba li se onda čuditi da praktički na prvi dan nakon sto godina u kojem nije zabilježen nijedan preminuli od korone u studio HRT-a, tamo gdje se sjeda preko puta Romanu Bolkoviću, nije sjeo Vili Beroš, već Nenad Bakić!? Nema tog ega koji bi to mogao podnijeti, a bome ni te logike.

Ego, logika, uspješnost, odgovornost, znanje i neznanje. A činilo se da će bit idila kad je Vili Beroš okupio tim da nas od pandemije brani. Pa je trajalo kratko, recimo do snimke onog njegovog razdraganog plesa i aplaudiranja izbornoj pobjedi HDZ-a u izbornom stožeru istoimene stranke. Danas je Vili Beroš čovjek koji teško sakriva nervozu kad ga novinari pitaju osjeća li se krivim i misli li dati ostavku, recimo, zbog osječkog slučaja. Ministar je danas čovjek koji svisoka poručuje da nije svemoguć pa da sve baš zna, baš kao da nekad nije bio Super Vili. Nitko ništa ne zna, jer krhko je znanje u nas. Kad si ministar, ionako je samo bitno djelovati toliko i tako da te mandatar ne otjera. Za to se isplati i šutjeti o svemu, pa i o možebitnoj trgovini organima. Sva drugo, resor recimo, već će nekako. Bit’ će neko povjerenstvo i to je to.

Samo, možda postolar Ivica ima pravo, možda bi svim lošim vijestima unatoč trebalo kadikad i baš zato napisati koju dobru. Čudo je to kako put ambulanti odlazimo smrknuti i preplašeni, ne samo zato što se bolesti bojimo i onog što će nam doktor reći, već i zato što ne znamo kako osigurati vlastite organe, vjerovati otpusnom pismu, a ne znamo baš sa sigurnošću ni koji nam je jajnik odstranjen, onaj zdrav ili onaj bolestan. A onda se iznenadimo ugodno jer tamo zna biti, i najčešće jest tako, divnog svijeta. Tamo je pregleda koji se dogode u minut kad si naručen, tamo je sestara koje su ljubazne i kad pitaš blesava pitanja ili nemaš potrebnu dokumentaciju, tamo je liječnika koji su krajnje obazrivi i koji ne zaboravljaju razmijeniti koju o obitelji, poslu, vremenskim prilikama samo da razbiju strah i olakšaju muku što se liječniku mora. Tamo je ljudi od povjerenja, onih kojima bi sutra da treba dali djecu na čuvanje i zdravlje na brigu. To se društvo ne da buniti i oneraspoložiti ni kad izraziš bojazan da će do drugog pregleda garant otići negdje van, negdje gdje je bolje. Začudo, ili baš naprotiv, takvi se ne bave mišlju da zdravstvo u nas vode. Bit će da znaju da je utopija, da je uzaludno, da se neki zidovi srušiti ne mogu i da bi tako patila struka. Kako li je samo toj gomilici dobrih liječnika, predanih sestara, požrtvovnog zdravstvenog osoblja kad jutrom otvori novine i kad vidi sliku ministrovu, ravnateljevu ili pak priču o nonšalantno transplantiranim bubrezima!? Možda, tko zna, ministar zdravstva uopće ne bi trebao biti liječnik, već neki dobar menadžer. Liječnik, a političar!? Pokazalo se to u nas kombinacijom koja i nije najbolja na svijetu. E, to za ego u naših vedeta nikako nije dobro. Zato će i poslije Vilija doći Vili, da se i bolesni i zdravi osjećaju i dalje, da prostite, k’o debili. Rima je, složit ćete se, prvoloptaška, ma sjajna, onoliko koliko budućnost našega zdravstva i nije.

U postolara Ivice zato se čeka u redu. Čeka se jer čovjek pruža uslugu po mjeri čovjeka. To je zbog brijanja i šišanja i dobrih vijesti. Postolar Ivica možda ne čita loše vijesti, ali zato odašilje staru mudrost da dobra meštra treba uporno tražiti, naći i onda ga ne puštati nikada. S liječnicima je slično; s jedne strane sustav skrojen po mjeri birokrata i stranačke iskaznice, s druge strane dobre neke duše do kojih se dolazi tako da se mačetom kroz sustav probijate. Kad vam, ako vam uspije, biva svejedno je li ministar Vili ili Lili. Zanemariti samo treba onu da su u postolara najgore cipele. Takvi su ionako na vrhu, ministri uglavnom.