Izborni programi nisu bitni u vrijeme kampanje jer njome ionako dominiraju svjetonazorske teme i međusobne optužbe za lopovluk. To više vole i političari i birači. Lakše je oplesti po nekome da je lopov. Napadač se ne mora uopće truditi ili pripremati.

Dovoljno mu je preletiti novinske naslove pa da u ruci ima solidnu političku batinu za oplesti po protivniku. A i tradicionalno lijena biračka publika više voli pratiti tvrdo političko šaketanje nego analitičke rasprave o tome tko je odgovoran za proračunski deficit. Ali, s druge strane, ovakvi politički okršaji su normalna i poželjna stvar.

Ni parlament ni izbori nisu Akademija znanosti u kojoj staloženi akademici analiziraju i sintetiziraju društvene procese. Politički proces bez tvrđe razmjene mišljenja bio bi kao nogomet bez klizećeg starta. Sterilan i nezanimljiv.

A i beskonačno povijesno svjetonazorske razlike za elektorat su i dalje vruća roba. Politički su analitičari skloni ruganju na račun hrvatske političke elite i javnosti zbog njenog stalnog bavljenja onim što se pojednostavljeno naziva ustašama i partizanima.

Medutim, to je posve normalno u zemlji koja je prije 80 godina prošla kroz krvavi rat. Dovoljno je pratiti sličnu beskonačnu raspravu u Španjolskoj. Svjetonazorske teme jako su zastupljene čak i u Velikoj Britaniji, iako je ta zemlja zadnju nasilnu promjenu vlasti imala prije skoro 400 godina. Nije politika samo stopa rasta BDP-a i proračunski deficit.

Ali, i tu se Hrvatska ipak razlikuje od zapadnih demokracija, BDP i deficit jesu, odnosno trebali bi biti dio političke utakmice. Jer politika nije samo ni šaketanje i Drugi svjetski rat. Ona je ipak i javna rasprava o temama koje izravno utječu na život građana.

Uostalom, i proračun i njegov deficit stvar su i svjetonazora. Tako da bi ono što pojedine stranke napišu u svojim programima trebalo biti ozbiljna tema u predizbornim kampanjama. Ali u Hrvatskoj to nije slučaj.

Izborni programi nisu tema kampanje, a poslije nje nitko ih se više ni ne sjeća. Osim kada neki uporni novinar iskopa da stranka koja je pobijedila nije ispunila svoje izborno obećanje. Čak ni kada je to nešto što se ipak probilo do javnog mnijenja, rasprava oko toga traje tek nekoliko dana da bi potom bila prekrivena nekim novim skandalom ili sočnom pričom iz života poznatih.

Možda je i zbog toga rasprava o gospodarskim programima toliko tanka. HDZ je jučer i službeno predstavio svoj u kojem među ostalim obećava deset posto veće mirovine, povećanje prosječne i minimalne plaće uz istovremeno smanjenje poreza.

Slične se optimističke stvari nalaze u onome što široke ruke nudi Restart koalicija. Iako istovremeno njen čelnik, predsjednik SDP-a Davor Bernardić, optužuje HDZ i njegovu Vladu kao nesposobne zbog toga što je na kraju mandata ove Vlade drastično porastao i proračunski deficit i državni dug, a ovogodišnji bi BDP mogao pasti i do desetak posto.

Kao da se kampanja odigrava u normalnim okolnostima. A ne usred svjetske ekonomske krize nastale pandemijom koronavirusa. U kojoj su posrnule, odnosno otišle u minus čak i takve gospodarske lokomotive kao što su Kina i Njemačka. Da je Hrvatska iole zrelije društvo, mjere za ublažavanje korona krize imale bi značajan udio u kampanji.

Pa onda programi ne bi mogli sadržavati povećanja plaća i mirovina već skromne i razborite analize kako ih zadržati. Nije baš jasno, kada već velike stranke igraju na sigurno, zbog čega barem netko od manjih igrača ne zaigra va banque. I odradi kampanju nudeći ljudima, naravno u ekonomskom smislu, neizbježne krv, znoj i suze.

I, naravno, razumne mjere za oporavak iz onoga što će se dogoditi ujesen. Ali politika se ne usudi. Čini se čak i s pravom. Birači će uvijek kazniti donositelja loših vijesti makar one bile ne samo točne nego čak i spasonosne. Kada se tamo negdje u kolovozu formira nova Vlada, ona će morati suočiti javnost s brutalnom istinom koju građani ionako već znaju, ali je ne žele čuti.